|
Stvorila sam svoje beskrajno nebo tuge.
Modro bez odugovlačenja.
Potez duše,potez srca,potez uma,cijelim bićem.
Stvorih i ogrnuh se u svoje tame...odražene kričavo.
Podilazim tugama.
Umrla sam stoput u tvom gnijezdu,
u tvojim rukama se bilo čulo sve tiše,a ti si se jedini igrao.
Ruka desno,bedro lijevo.
Anatomija ti je tajni hobi.
O ljubljeni gdje sakrivaš nož,kada ćeš me zaklati ko lopova dok mu spremaju stupicu u koju on mora pasti?
Na tronu sjedim ja.
Uplakana,obešćašćena i snažno razderana.
Vene su mi ispale,meso je tek bljutavo,ni divlje zvijeri ne pronalaze me kao hranu,
mora da sam otrovana,mora,to mora tako biti!
Ljubljeni ti pogled upučuješ s mimikom tako pustom,da se pitam da li sam ikada mogla u njoj vidjeti ljubav?!
A znam da jesam,a znam da te volim i sada,i sada dok me napuštaš na nedolazak vječni.
Ali što je to vječno za ovu moju ljubav?
Tek minuta,sekunda,dijelić dragi!
I ja ću te čekati,ti to moraš imati.
Pukotine i brazde se vide po mojim pogledima koji su ledeno modri.
Rekla sam mu jednom da sam santa leda,ako me ostavi bez svojih misli.
Počastite se mojim raskomadanim snovima,ima ih napretek.
Gozba je...
Ovdje nema razloga za smijeh,i nema razloga za suze.
Ovdje se krv ne proljeva,ovdje se pati šutke.
Ovdje nema krikova da bi uplašile zvijeri.
Ovdje ne dolazi dvorska luda da bi se svijet zabavljao
i budio prepun maskarada.
Djevojka žena ,a njena kosa joj ravna divljim granama koje napušta lišće,
jesen je njenog života.
On je otišao,on upravo odlazi i ja ljubim njegove korake,koji ga odvode od mene.
I ja sam kao okovana, oh ne!!!
Ja sam kao kip,sjedinjene mi kretnje u zastoju.
Nebo miruje,kiše ne padaju,cvijeće ne raste,svjetlost ne dopire,zvukova nema...
Tek moje srce u močnom predvorju otkucava pubum pubum pubum.
Svi pogledi upereni u mene,nitko se ne usudi priči mi,
jer kako bi se prilazilo nježnom stvoru koji je naugljen od boli,
koji je okrvavljen od vriskova koji se nikada nisu čuli!?
Kako bi se prilazilo nevjesti u crnom,kada je se ne može vidjeti,kada je se ne može čuti?!
Jer ju je tamna rijeka privila u naručje?
Kada je postala sablast žena.
Sablast koža,sablast kosa,sablast truplo.
Ali ljubljeni,on i samo jedan korak će bit dostatan,kada se vrati,
da zvijezde osvjetlje noć,da sunce zasja u njenoj kosi,
da se svijet porodi u njenoj utrobi.
Ali nastupila je tama,i sve je kao morska dubina,
nema života,zraka,nema snova i nadanja,nema hrabrosti.
Postoji samo njegovo ime,žigosano na njeno sve veće i veće srce,jer jedino ono raste,
raste i vjeruje, i ljubi i miluje.
Ona umire,a srce živi, i nadjačava zlobne riječi usputnih prolaznika.
Kako eto tamo leži,''ona neljubljena i netaknuta,bez posljednjeg njegovog cjelova''...
Srce to ne čuje,i ono raste,a ona miruje, i nema je...kao da je utonula u stoljetni san.
Kao priča o Trnoružici koju je slušala dok je još bila sasvim mala.
O ljubljeni! Prozbori suzom,malom,koja se jedina uspjela izboriti i sakrila se u kutak oka.
Eto je tamo,kao njema lutka,kao marioneta koja čeka svoj popravak,koja čeka svoju minutu na sceni života.
Ali kao da zna,kao da naslućuje da je pogrešno stvorena...za nju predstave kao da više neće ni biti...
I ispratila ga je zadnjim pogledom,a on je zašao u drugi svijet.
Odjednom smijeh,svi se okrenuše prema njoj,sa riječima na stotinama različtiih i nerazumljvih jezika,
nose baklje da je osvjetle,da razapnu njenu ljubav,njeno ime,njen dah...
Oni se približavaju,a ona se nemiče,kao da dopušta da je masa uništi.
I odjednom se čuje sve snažnije i sve jaće pubum pubum pubum...
Silna buka,svi se začudište, od kuda ona dopire i što to zapravo znači...
A njeno tijelo,maleno i oslabljeno,da iz njega dopire pubum pubum pubum...sve glasnije,snažnije...
Kao da se sprema smak svijeta...pubum,pubum,pubum...ruše se zidine,ruše se drveća,ruše se ljudi...
Pubum pubum pubummmmmmmmm...
Njeno malo se srce raspukoše...i potopi svijet crnom nebojom...
|