|
Vidi kiša lije,a ja sam tu,suzdržana u svojim kretnjama.
Kiša lije,a moje je tijelo mokro i haljina mi se priljubila...lagano me hladi,ali mene nesmeta,sada više ne,vjeruj mi,o da ti mi moraš vjerovati,to je tako istinito,zar nisi shvatio još?Dotaknuo si me,mora da sanjam,o ne to je istina,dotaknuo si mi grudi i stavio dlan na srce...ne govori mi ništa...Povedi me...ni sam ne slutiš koliko zbog tebe ovdje dugo stojim.
O moj Bože kada bi me ti samo mogao vidjeti,da li bi me prepoznao među ljepoticama koje koračaju ovom planetom samouvjerene,dopadne i savršeno rođene?Danju?
A vidi mene,tek modre oči koje su te promatrale dok si stavio čašu na rub stola,sjeti se oboje smo je promatrali radoznalo i čekali trenutak kada će pasti.
Gledala sam te zadvljeno s nekog udaljenog čoška i stola,bila sam sama,s knjigom u ruci,s kavom crnom,gorkom,razbuđujućom i s kubankom,skoro sam se ugušila od dima,bila je to smiješna scena, klapa 1 prvi put!
Ali nisi se smijao,a ja sam se pitala da li si ti stavio tu čašu na sam rub,samo da me zabaviš?
Skoro sam otišla,ali pola mene je ostalo tu prije no što sam imala namjeru i otići,kako bih onda pokušala i otići,ako sam ostala prije no što sam otišla?
Promatrala sam te,promatrao si i ti mene,i začudo u tom trenu samo sam željela da mi nikada ne šapneš na uho ''dušo moja'',vjerovala sam da bi mi ti to rado rekao,očekivala sam da ćeš mi priči i ponuditi jeftino piće,i da ću ja otići gdje god ti poželiš.
Ali umjesto toga nisi došao,još...
Više nisam mogla čekati,bilo je već sasvim jasno da sam umislila da me želiš.
Popila sam svoju kavu,podne je već odavno prošlo i sve dobre žene kuhaju ručak,vjerni muževi kupuju cvijeće i spremaju se na ljubav.
Pomislia sam kako ja neću kuhati ručak.
To je bilo to,nemogućnost,a tako bih rado da je bila ostvarena.
Ali ni čaša nije pala s ruba stola.
Bio je dan,a svjetlosti nije bilo,bar ne one koju sam ja tražila.
Izašla sam van sebe.
Tjednima sam lutala gradom,uvijek bez cilja i bez ikakve vizije gdje ja to moram biti u određeno vrijeme.
Tramvaj 11, Črnomerec,Trg Bana Josipa Jelačića!
Sjedala žuta i crvena i moja neodlučnost koje da odaberem,ostala sam stajatli i promatrati nebo,kroz prozorska okna.
Shvatila sam da će svaki čas kišiti...opet...
Osjećala sam se samom i odjednom sam eto sišla i neznam gdje sam točno!
U jednom perivoju,i eto gledam u tebe i ti me nevidiš.
Ovdje sam,priči ću ti još samo malo,još samo tren,mora da si došao samo zbog mene,samo zbog mene,samo zbog mene...
A ja sam sve što mogu biti i nemam srama!
|