|
Podne na tržnici,snažnije no igdje,očituje se miomirisima,gužvom,jurnjavom i zvukom frula,koje mame zmije iz košare.
Ona je zamotana,vide joj se samo oči.Sunce je u centru neba,te prkosi tijelima,i ona se znoje.
Prljava stopala,nemir,zbrka,deve koje su natrpane teretom i spremne za put u pustinju,koja čeka nadobudne.
On je ovdje,osjeća ga.
Srce joj kuca,jako,jače,jako,jače...
Iza nje je,ali ne!Ona ga ne smije pogledati.Niti on nju.
Ona kupuje voće,ona gleda u pod.
Odjednom prolazi ovlaš slučajno pored nje,i na pod padne papirić,malen i bijel.
Tako se sjajio kao bijelo sunce.
Za nju više od toga.
Da je u tom trenu pao mrak i da je trebalo nešto poželjeti,ništa drugo nebi bilo tako željeno kao to bijelo sunce.
Otišao je,osjetila je to,a buka i starica koja se odnekud stvorila i stala na njeno bijelo sunce,na tren su bacile sjenu na njene nade...ali samo tren,sve dok ga nije ponovno ugledala onako zgaženog i sada već prljavijeg.
Ali sada kao da se sjajilo to njeno bijelo sunce onako prljavo snažnije.
Namjerno je ispustila nonšalantno novčanicu na pod kako bi mogla podignuti sunce.
Kada je napokon uhvatila sunce,osjetila je kako drhti cijelim tijelom.
I samo je željela pobjeći negdje dalje da u miru pročita njegovu poruku.
I u trenu kada je mogla pročitati ugledala je samo :
Kraj rijeke,hladne i mračne,u ponoć,obećaj!
Znala je da će je pričekati iza ugla da mu kimne glavom kao obećanje.
Ali samo u prolazu.
Ubrzala je hod,željela mu je što prije obećati i ni na što drugo nije mogla misliti.
Obećavam.Kimnula je glavom,skoro pa neprimjetno i krenula svome domu.
Znala je ona,znao je on.
Bila je zabranjena.
Ona.
Obećana drugome,nikada joj nitko nije rekao od kud im pravo.
Ali...Noć je.
Obuci najljepšu haljinu,sakupi dugu kosu u pletenicu.
Ne, ne obuj cipele!Netko bi te mogao čuti.
Obećanje je dato.
Ne zaboravi.
Ovo ti je posljednji put!
Ali majko...zašto?
Ne pitaj me i ne trudi se naći odgovor.
Tako mora biti.
Idi da ne otkriju.
Otac sad spava tvrdim snom,ali kćeri zora će brzo.
I zapamti zadnji put!
Pogledala je majku s suzom u oku,majka se okrenula,nije mogla gledati.
Ali ona je otišla.
Ples mačke,tiho se spuštala niz ulicu,s mračne strane.
Nije se plašila,o ne,nikako se nije plašila.
Noge bose,umorne od kamenja i puteva kojima je baratala kao da ona njih vodi,a ne oni nju.
Stigla je.Na rijeci se vidio odraz mjeseca.Sjela je na travu i otkrila je svoje lice.
Čekala ga je...dugo.Odjednom je usnula.
A onda je on došao,pored rijeke.Ugledao je kako spava,prišao joj je tiho.
Legao je pored nje,ona ga nije čula.
Privukao je nježno,polegao u naručje.Promatrao ju je dugo.Nije ju htio buditi.
Ali morao je to učiniti,raspleo joj je pletenicu.
To ju je probudilo,i ona se nije uplašila,ne,nije.
Poljubio ju je...
Uhvatila ga je za ruku,šutke.
Krenuli su prema rijeci,zajedno...
Više se majka nije trebala brinuti.
|