|
Ljubavi!
Nema te dugo i ne čujem tvoj glas,osim u mislima ono tvoje
''ona je moja i kad sve prođe...''
Ima dana kada ne znam što ću,snažna sam, ja to znam,ali nedostaješ mi ponekad.
Žena sam i priznajem,ne bih rekla da me to čini slabom,dapače samo ojačavam.
Pitam se gdje si sada i da li ljubiš neku s istim žarom kao nekada mene samo mislima?
Istina je da još nisam ljubila poslije tebe,i da sama grijem svoj krevet i šećem ulicama mirno i nasmiješeno.Iako me ponekad umore udvarači s karanfilima u zapešću.
Lažem nema karanfila,ja to izmislim da ih opravdam,da im dodijelim ulogu Gospona Fulira.
Tako je barem smiješno.
Još čuvam tvoje poruke,ne znam ni sama zašto,možda jer sam te ipak voljela na svoj način,svoj čudan način,možda divlji i nepredvidiv,hirovit i lucidan.
Ali volim te i u danas.Još danas.I možda ću ti to reći jednom,kada!
Čula sam pjesmu Vjernost i pjevušim je dok vozim auto,pa se sjetim da ti nikada nisi vozio i kako si planirao da ću jednom ja voziti naše snove u planine.
Pjevušim:
''Obući ću vjernost svu,takvu me voliš i želiš ti,sakupit ću kosu,želim te voljeti više od svih...''
Sjetila sam se da sam ti je prije pjevušila na uho.Smijao si se.Ali smijala sam se i ja.
A i ti si meni pjevao Đoleta...vjerujem da nisam tada shvaćala ozbiljno tu tvoju melankoniju,možda je nikada neću shvatiti,onako kako bi ti želio da je shvatim,ili kako si želio da je shvatim.A možda jednom dok odrastem skroz.
Sin je dobro,sada je već sasvim napredovao,nosi ime koje si odabrao Gorčin.
I svi se pitaju odakle mi to,a ja se smiješim dok ga nosim ponosno,ti niti ne znaš da ja imam tvoga sina.
Ili znaš?
Ima tvoje oči.A moju tvrdoglavost.
Prošao je mjesec,pa dva.
Od tebe ni glasa,tako je ispalo,nitko nije kriv,ili je krivo vrijeme?
Ne znam,ne tražim krivca,više ne.
Sjetila sam se neki dan tvoga glasa dok si svršavao,smijala sam se kao nikada u životu,a da me ne netko pitao i kada bih mu odogovorila da to pamtim,vjerojatno bi rekao da sam luda.
Hmm da li se ti sjetiš nekada?
Nadam se da si zaboravio,onda bih ja ipak bila u pravu,iako si ti sada ionako u krivu,rekao si da me voliš više no ja tebe,a sada ispada da ja tebe volim više,zar ne?
Zašto smo se uopće ikada prepirali oko toga?
Ohh klasiko moja!
Još sam ovdje,da u Zagrebu,nisam otišla u Istru,nisam u gradu blizu tvog,i svakog dana križam prošli dan,i onda znam sve više smo razdvojeni,ne ovo nije tipična ljubav,nikako nikada ne može biti.
Nisam otišla,ovdje sam,i ne nadam se,sjećaš se rekla sam ti da se ja nikada nićemu ne nadam kako se onda ne bih mogla razočarati?!
A ti?
Da li se ti nadaš sada? I da li ipak zaviriš ovdje,kao nekada da pročitaš moje misli?
I da li dobiješ želju kao nekada da budeš moj lektor.
Ne razbacujem se s nagađanjima.
Ja brojim dane na kalendaru do mog odlaska odavde,a bojim se da to neće tako skoro.
Vidiš sve se tako dogodilo zbog tebe.
Izmijenio si moj život,više no što misliš.
I začudo nisam povrijeđena,samo sam puna mira.
I znaš onu pjesmu koju si volio?
...200 dajem spustite je,300 dajem otkrite je,da još jednom Fatmu ljubim ja...
Pitam se da li bi ti mene poljubio da saznaš da sam mrtva,da sam na nekom odru,nijema,plava,hladna i daleka?Voljelo se dvoje mladih?
Zbilja,smo se voljeli zar ne?
Vjeruješ u to zar ne?
Ili je to bila naša zajednička varka,naš projekt dragi?
Ne vjerujem,inače bih obrisala tvoje ime iz svoga srca,zar ne?
A ti se niti ne javljaš,niti dolaziš,a ja se niti javljam,niti dolazim...a vrijeme leti,leti,leti.
A naš sin raste.On je malen i zasada je bezbrižan,ne vidi niti tebe niti mene,nije naš više.
On pripada drugim ljudima,drugoj obitelji,njega će odgojiti stranci.
A ja ga vidim samo u prolazu,dok glumim.I nosim ga na tren,kao da je sve u redu i očekujem da ćeš odjednom iza ugla doći k nama i da ćemo moći odnjeti ga natrag u naš dom za ptice...
A realnost me dotakne i ja znam da ću jednom biti majka nekom drugom djetetu, i imat ću dom,koji ti i ja nikada nismo zasnovali.
I strašim se te pomisli,pomisao da više ti nećeš biti taj koji je obrisao prašinu s moga srca.
Plašim se da je zbilja za nas kraj,svaki dan to potvrđuje snažnije.
Nemam više volje,iako sam nasmijana sva.
Možda da,a možda zbilja nemam razloga za strah,voljet će me još netko drugi,ali bojim se da me nitko neće voljeti onako kako si ti to znao.
Ali čekat ću još...još samo koji dan za danom!Samo još malo,možda dođeš...
|