|
Nešto je čudno baš.
Pogledala sam ti noćas u srce,zavirila bez pitanja.
Ušutio si i nisi mogao reći da neka nastavim tako.
Nisam navikla.
U životu me nisi pogledao,i nisi skinuo moje crne koprene.
Nemam razloga za strah,ali me vraćaš još dublje u ponor.
Priča je sasvim jasna i nema zagonetki.
Svakog dana sve jasnije shvaćam kako smo samo ljudi i kako se ne može manipulirati onime što nam je ispod kože,naš organizam pamti sve naše krive poteze.
Pitam se da li si zapamtio i ti moje krive poteze,jer si ti bio moj organizam?
Koliko se ljudi mogu ujediniti pa da govore kako ja govorim o nama?
Valcerrrrrrrr crni valcer,neću umrijeti dragi!
Osjećam se prazno,daj mi ruku,ili ćeš me pustiti da ostanem slobodnija od našeg spajanja.
Gledam te,sada ne vidiš na meni ništa vrijedno zar ne?
Iako sam lijepa,iako sam smiješna,pametna i iako te volim više od svega na ovome svijetu,ali
ti me odbacuješ.
Ili odbacuješ sebe.Nemamo li lijepila koje bi zakrpalo pukotine od naše svađe?
Odmahuješ rukom na ovo što ti sada govorim.
Pričam li gluposti,a što ako umrem zbilja,ali umrem onako za ozbiljno?
Doći ćeš mi na pogreb?
I zamijenit ćeš me olako drugim modelom sisa i stražnjica i plavom kosom?
Koji mi je vrag,od kuda te crne misli,daj odagnaj ih.
Ma ti nemaš pojima o ovome svemu što mi je u glavi,zar ne?
Koje li sreće,ti sjediš i čitaš večernji list i tiho si prozborio ljubavi hoćemo li popiti kavu?
|