|
Plamen je lagano topio šećer,kućna radinost,tko zna da li je to ispravno,ili samo slučajno pogođena improvizacija?
Nas pet,tog vrućeg podneva okupili smo se u maloj sobici njegovoj.
Promatrala sam kako vješto namješta plamen,pa šećer i kako se šećer topi i ulazi u tu magično zelenu tekućinu,zvanu apsent.Ovdje je zabranjena,ma u većini država,ali to što je zabranjeno da li je to zato manje prisutno?Dapače ne.
Dakle promatrala sam tu zelenu magičnu tekućinu i plamen, i u glavi se stvorio roj misli,pitala sam se što će se nakon otpijanja dogoditi?NIje bilo povratka,bar ne za mene.
Nisam mogla pretpostaviti,a činilo se tako moćno u tom trenu,samo par gutljaja i više ne rasuđuješ kao što sada rasuđujem,znala sam jedino da će ''nešto'' biti drugačije.
Nisam se kolebala i prva sam otpila dugačak gutljaj...nemogu ga opisati,bilo je snažno,snažnije od ičega,i nakon tog gutljaja već sam se osjećala ''usmjerenije'' na vlastite misli.
Priznajem bilo je bespotrebo otpiti još,ali nisam to željela propustiti...žustra kretnja,još,pa onda još jednom i još jednom,četiri dugačka gutljaja.
Predugačka,količinski previše,odjednom žareča lava koja je potekla mojim grlom i nastanila se u želudcu...to slatko nadanje...nikada u životu nisam više vjerovala u svoje biće koje kao da se izdiglo iznad mene i kao da me promatralo,a onda se naglo vratilo u moje tijelo,i tako mnogo puta.
Šutjela sam.Kada smo svi popili ovisno koliko je tko odlučio,želio,koliko se usudio...predložila sam da da odemo negdje,jer me prostor u kojem sam se nalazila počeo silno nervirati,postao je premalen,ja sam trebala bezgraničnost prostora,trebala sam nove vidike da bih ih u tom stanju doživjela ''rapidno'' žustro,divljački,da ih otmem na neki način.
Željela sam sve i sad odmah.
Kada sam izašla,ulice su mi bile kao rijeke,kao da su one mene nosile,a ne ja njih,ljudi oko mene kao da su bili mračniji i strašniji,kao da sam tek tada vidjela njihove demone,a ne kao obično anđeoska lica.
Ta igra je bila odviše skupa.
Uskoro me glava počela silovito prisiljavati da mislim o svemu,da previše mislim,da analiziram do najsitnijih detalja,da se transforimiram i da postanem veliko povečalo i da istražujem.
U tim trenucima dok su sva osjetila prividno izražena,samo sam vidjela sve.
Čula sam ono što nisam željela,vidjela sam ono što sam vjerovala da ne postoji.
Okupili smo se u kavani i tek tada smo uvijdeli koliko smo u tim trenucima otkazali sebe i podredili se niskim strastima,sve u ime umjetnosti i inspiracije.
Kao da je to normlano.
Priznajem te misli nisam željela zapisati,ali ih se sjećam,jer su bile toliko oštre,ali i s druge strane tupe.
I raspravljali smo dugo u noć...svi su pošli doma,osim mene i njega.
Rekla sam mu da me napustio haj osjećaj i da ga želim produljiti još malo.
Koračali smo držeći se za ruke,ma nikakve strasi ili ljubavi tu nije bilo,samo smo se stravično bojali toga demona koji se nastanio u nama i koji zahtjeva još.
Sjela sam u tramvaj,on je stajao,smijali smo se i on je recitirao po mojoj želji Majakvoskog...pljeskala sam kao da prvi put čujem najdražeg pjesnika.
Ljudi su nas promatrali,ali bila je kasna noć,ili rano jutro.
Tiho kao lopovi ušuljali smo se u njegov ''petit'' stan i ovaj put krenuli ka balkonu kuhinje,i on je vješto ponovio popodnevnu rutinu točenja demona...ali ovaj put mnogo manje,samo za nas dvoje.
Opet isto stanje,ali ovaj put još mnogo,mnogo teže podnošljivo...
Držali smo se za ruke.Šutnja duga,duga šutnja.
Odlazak u boravak,uzimanje obične olovke i do jutra,do zore smo ispisali cijeli zid s besmislenim rečenicama koje su nam padala na pamet...ujutro me napokon prestala boljeti-boljeti glava,i zabolila me onako,znala sam gotovo je...pustila sam demona.
Tada i nikada više...
Smijem se i on se smije,''sada'' na spomen zida u boravku,koji će ostati još neko vrijeme tako ispisan kako je,kao podsjetnik da ne vrijedi!
|