|
Sjedio je na stepenicama.
Njegove crne hlače,dakako pomalo već izgužvane od čekanja.
Sjedio je tako nekoliko sati,možda i jedan dan,nisam ga se usudila pitati,nikada.
U ruci je držao smotanu cigaretu,Samson mislim,i šutio je.
Stepenice su bile visoke i vodile su ka nekom drugom mjestu,iako ja nisam saznala kojem točno,jer se moglo ući u bezbroj svijetova,one su vodile u različite mogučnosti.
Uvijek sam se pitala iz koje je on mogučnosti od svih tih izašao i da li će u neku od tih ponovno ući?
Moja znatiželja ga je promatrala i dodirivala,vjerujem da je on to naslućivao.
Nije tu bilo ljubavničke želje,tu je bila samo znatiželja za novim i stranim,za uzbudljivim,to je bila moja igra i moje zadirkivanje,iako sam znala da me to može koštati mnogo.
No on se nije previše obazirao.
Pušio je mirno i svaki pokret je bio totalno nježan,kao da dok puši miluje cigaretu usnicama,a onda sam ga ugledala kako ju je smotao,vješto.
Pitala sam se što naginje ljude da motaju te cigarete,da gube vrijeme na duhan,na rizle i da oblizuju jedan kraj i da onda uvlače dimove i izdahnu ih u nebo.
Napravio je par koluta,možda da me zadivi,a možda jer mu je bilo dosadno.
Nisam ga pitala.
Jer to ionako nije bilo važno.
Saznala sam kasnije da su mu cipele sasvim nove,mirisale su baš tako,kao da su sada izašle iz šusteraja,kao da su rađene po narudžbi.
Nešto je bilo u tim cipelama zbog čega sam odlučila ostati još malo,ali sada već sasvim bliže njemu,
šutjela sam,i gledali smo se svo vrijeme dok on nije bilo zaposlen banalnostima.
I sve dok ja nisam posegnula da otpijem gutljaj vode iz plastične boce marka Jana.
Tada je ustao naglo,toliko naglo da sam se preplašila i pomislila sam kako će mi sada nešto zasigurno reči,ali on mi se samo približio i palcem maknuo mrljicu s lica,i vratio se na stepenicu,ni ja nisam rekla ništa,samo sam ga pogledala u znak zahvalnosti.
Izračunala sam da ako se pomaknem s lijeve klupe na onu desniju,jer je na moju lijevu klupu sjela bakica s unukom i bili su poprilično bučni,ali ja sam izračunala da ako se pomaknem da to neće omesti moju istragu,da je udaljenost jednaka,samo što je možda odavde pogled još i bolji,kut pogleda bolje pada na njegove žnirance skoro pa nevidljive golim okom,jer su bile u boji njegovih novih cipela,čiji sam miris otkrila kada mi je došao maknuti mrlju s lica.
Lagano sam ga pogledala kao da ga pitam da li se on slaže s mojim premiještanjem,i on kao da je kimnuo glavom,godilo mi je to,strašno mi je godilo, i ja sam se odvažila na seobu.
Ali ovaj puta sam legla na klupu na bok,a torbu stavila pod glavu i sada sam se osjećala sasvim udobno.Taj tren je bio toliko intiman da ga ni kombi s dostavom najnovije marke kauča iz Kike nije mogao prekinuti.
Naglasak nije mogao,ali za ostale jest,ispriječio se među nas,sve dok nisu iznjeli kauč maslinasto zelene boje,koji je bio omotan prozirnim najlonom,ali mi smo se njušili između bijelog kombija...vjerojatno 20 tak minuta...mi nismo brojali vrijeme.
U jednom trenu sam pomislila da ću zaspati,netko je pripremao šnicle ili neku drugu vrstu mesa koja mi je ulazila nemilosrdno u nosnice,nije bilo baš romatično više je izazivalo na glad,iako ne jedem meso.
Kombi se maknuo,miris se i dalje širio,već sam u svojoj glavi zamišljala kućanicu koja peče šnicle s viklerima na glavi,a vjerojatnije ih nije imala na glavi,i možda je to bio neki muškarac,samac kojemu je to najjednostavnije spraviti.
Uopće se nisam bojala da bi on mogao nestati,da je otišao,kada je kombi stigao,znala sam da će biti još na prljavim stepenicama.
Promijenila mu se boja košulje ili je ja prije nisam doživljavala?
Bila je izrazito bijele boje,a onda sam shvatila da mi je odvlačio pogled sako kojeg je imao,kojeg je skinuo i sada se isticao jače.
Ležala sam na boku i dalje...gledali smo se još nekoliko sati,a onda iznenada jak pljusak.
Potrčala sam na bus!
|