|
Tražila sam ljeto u zamagljenom pogledu njegovih očiju.
U sniježnom koraku,teškom i umornom,u crnoj tinti nalivpera i u kišnom danu sivom i turobnom i pronašla sam uvijek tihe otkucaje bila.
Vjerovala sam da maleni ljudi žive u radiju i da stvaraju čarobnu glazbu.
Vjerovala sam da sam nevina i čista,neokaljana i da sam ja zbilja vrijednost.
Hodajući mojim gradom poznatim i milim,koji me svakim dijelićem sebe ušuškavao kao malo dijete,ja sam rasla,shodno vremenu i prostoru.
Kako sam rasla grad je postojao manji,a ja sam se osjećala večom,snažnijom,lakše sam lutala,imala sam sigurnji hod i ulice su postale moje saveznice.
Dijelovi mene i dijelovi grada,a skupa smo bili jedno.
Romboidi,trapez,naranče,divlje ruže.
Ja velika mala lutka.
S prstima istraživača.
Dan i još jedan, te dva i možda sedam.
Tempere su zbilja divne na čistom bijelom zidu moje sobe,a gore stihovi nježni i prkosni.
Plaćam dug bivšem ja.
Sada vidim...onda jednom prije ništa.
Bila sam vojnik ili prosjak,feudalac,kralj il pekar?
Sada sam žena i djevojka,s srcem velikim ko karfiol.
Zeleno,zeleno,zeleno,obojano plavim,rozim,ljubičastim,i crnim tonovima.
Ja sam djevojka toranj,djevojka svjetionik ili djevojka semafor.
Ja sam ja,ne posustajte samnom ploviti brodovima bez kormila.
I ovo je san i stvarnost istog trena.
Ja možda nemam cilindar na glavi i crne hlače trenutačno,ali dopustite da vam
odsviram jedan vergl,svirat ću ga mislima snažnije i jače.
Smijeh...dodir venere i saturna,sjevera i zapada.
Preslike mojih rebara...ma što ima Pitagorin poučak s mojim mandulama?
Daj daj daj šapni mi,priđi bliže dok se nisam pretvorila u marionetu.
Bliže,bliže,bliže...ti koji čitaš,približi se još mrvicu daj,daj,daj...tresssssss
Nisam rekla da se uneseš u moju priču...ili jesam upravo si postao dio Ja!
Zgasito žuta boja se prolila po nama...upravo!Ili si razbio tu tintaru čitaoče i to je samo žuta krv?Niste znali???Zbilja?Ma ona je ovdje žute boje.
|