|
Mislio je reći toga dana,da žena poput mene može sve,vjerujem da je to slučajno zaboravio.
Iako je volio moje kvalitete.
Znao je reći,lako tebi,ti ćeš mene kada prekinemo zaboraviti nakon 3 dana.
Cerila sam se tome...sad mi nije smiješno.
Prije sam i vjerovala u to što on govori.
I onda su me počeli mučiti snovi...sanjam mrtvog muškarca u zelenoj travi.
Prilazim mu bliže i prije toga ugledam velike nove crne kožne cipele,mirišu na novu kožu i gumu,do njih velika kožna muška crna torba...i onda pogled niže,krećem prema mrtvacu,i otkrijem da je to samo lutka,muška lutka u prirodnoj veličini...
Leži onako izvaljena u crnom odijelu,onako ko iz priče,mislim da je to čak i frak,a onda odjednom iskaču glumici i pokazuju da ga oni pokreču i nestanu,hodaju prema cesti i spajaju se u hodajući zelenu pticu trkačicu iz onog crtića,svi se plaše,ja ne,pa to je samo gluma...krećem doma...i tako to ide u nedogled.
Daj me prestani davit, vičem na mobitel.
U zadnjih nekoliko dana me dave s pozivima na kave,svi neki dječaci i muškarci,a ja radim životu čistku od muškog roda,na neko vrijeme,dugo vrijeme.
Misliš li da te mogu shvatiti?
Pa pokušavala sam dragi moj...pitam se da li si ti ikada mene pokušao shvatiti ili nisi mogao?
Iako si tvrdio suprotno?
Jedem sendvič,stoga što me uhvatila žgaravica.Inače se nebih potrudila jesti.
Kao da stotine malih mrava hodaju mojim grlom.
Hvata me neko ludilo.
Vjerujem da sam nervozna danas,svi mi nešto govore,a ja samo kimam glavom,i nervozna sam,spava mi se,jako mi se spava,a moram ići tamo.
Da pišem zbrkano jer sam izmiksana s snovima i realom,toliko izdaje i toliko predaje.
Treba se nositi s ovim što imam u glavi.
Ljubavna pisma,poezija,automobili,ljudi,bespotrebne činjenice,neke davne pjesmice koje sam morala učit na pamet u osnovnoj,prošli sretni i gnusni trenutci,neka muška lica,ženskih sve manje i manje...svaku noć snovi pa dijelići sjećanja istih.
Puknut ću kao balon,nisam loše,samo moram stvarati nešto.
Želim biti sama,sama.
Daj šuti molim te,ne gledaj me tako...ne gledaj me nikako...
Živcira me to...sve me živcira.
Klinci su me vidjeli jutrod u podne,kada sam izašla na balkon i nazvali me histeričnom ludničarkom...
Vikala sam na njih da koji vrag udaraju loptom o ogradu...
Nek odu negdje...jedan dan ja hoću da svi odu.
Ali sutra,ali sutra ću,sutra ću možda biti bolje,obećajem si.
Žurim,kasnim već,a sjedim doma za računalom i pišem ovaj skup misli koje su nevezane.
Kao da to treba ikoga pretjerano uzbuđivati,ja sam samo čovjek,nisam uvijek jednako dobra i inspiracija me ne puca svaki dan,iako ja iskreno nebih imala ništa protiv toga...
Živcira me gramatika...jako me živcira i pravopis...sve me živcira,u čemu nisam dobra.
Mrzim slovo č i ć,ne volim ih eto.Zadaju mi muke.
Ne znam mislim da više ne volim ni svoju sobu,iritira me,danas sam mrgud.
Bit ću dobra sutra,ili dan kasnije,ali danas sam ludaaa,kako kaže pjesma koju izvodi Josipa Lisac.
Danas sam luda,ne znam što hoću,danas sam luda želim samoću.
Ajde ajde smiri se,ma neću se smirit čovječe!
Ne smiruj me...želim vrištati i baš hoću.
I sve to jer sam prije tjedan dana,ili je prošlo i više,ispaljena u svemirska prostranstva,zbog ljubavi...
Zbog ogromne i neopisive ljubavi koja bi trebala srušiti sve prepreke,koja bi trebala razumijeti,koja bi trebala biti bezgranična i slobodna...da baš!
Ta njegova ljubav za mene je bila baš jedna od takvih...
hahahahhahahahahahahhahahhahhahahahhahhahhahahahahahhahahahahahhah
hahahhahahahahha
Koja sam ja naivka ahahahahahahhahahahahah
Baš!
|