|
Hodala sam nijemo gradom,skoro pa sam bila nečujna,zapravo vjerujem da sam lebdjela i bilo je tako prokleto dobro...
Srela sam se s njim.Bio je izrazito lijep,mlad i pomalo buntovan,ma zapravo znao je što želi.
Nisam se bunila,dodirnula sam mu kosu,i manično se smijala...subota je pomislih,a ja nemam nikog svog.
I ništa me nije spriječilo,nitko me nije spriječio da ga ne poljubim,ili je on poljubio mene.
Ali tada...iznenada tražila sam pogledom njega,ali dovraga ja ne znam kako on točno izgleda,i da li je još uvijek ovdje u ovom gradu,da li je on još stvaran?
Ili on ne postoji više.
Odjednom me ta činjenica zaklala,ma tiho probola srce,bila sam jedva vidljiva u tom trenutku,kao duh ili utvara.
Nedjelja je pomislih,zadnji dan,njega više nema ovdje i nije tu,sada to točno znam.
Osjetih gušenje,a svaka kretnja me odavala i nisam željela poći kući,tamo bi me tama ucrnila.
Ali pošla sam doma,oko 3 sam se nalazila u krevetu,nije mi više bilo do ničega posebno,
ni do same sebe.
Ja nisam vjerovala da je to moguće.
Nema više imena i mislim da više neću voljeti abecedu.
Jer za mene je slovo A bolno i daleko.
Ne želim nikoga,sada ću biti soler.
Samo ružičasti bicikl,te trubica na njemu,ona koja se mora stisnuti da bi se prolomio zvuk,puste ulice,nepoznata lica i nezvano sunce,ja bih radije kišu,a onda ću spavati stišćući jastuk,snažno i dobro je...ja ipak nisam sama,imam slike u glavi.
Skupiti ću još više hrabrosti i neću uputiti molbe nebesima.
Ništa se ne može učiniti,ne više.
Više nas ni grad ne spaja, ni isti pločnici,ili Dugavski bus...
Ni Zagreb velik i zavodljiv,niti Štros,niti trg,niti Zrinjevac...niti toplotni udar na pločniku.
Samo možda pokoja slika i riječi ovjekovječene u glavi.
Samo tamo.
Nemam gumicu i ne brišem prošlost,nikada nisam niti željela.
Samo ću si olakšati dan.
Posjetiti ću guvernera sjedinjenih američkih država u virtualnom svijetu i cerit ću se pretvaravši se da me to zanima.
Zašto? Jer mi je to palo na pamet.
Postala sam sve znatiželjnija i želim upoznati svaki vjetar koji mi dotakne kosu.
I želim spavati,spavati i sanjati i plesati na kiši i želim biti sretna ponovno,kao prošlo ljeto dok sam sama sjedila uz more i čekala zoru.
Ne,ne,ne to je nemoguće mislim da sam upravo vidjela njegov dah na prozorskom staklu ili je to dodir iluzije?
Noć je...kao onda kada je bio tu,a nije bio tu...
|