|
Kiši...mračno je...a tek je podne prošlo...probudila sam se s željom da ostanem u krevetu cijeli dan.Eto još uvijek sam u velikoj sportskoj s kapuljačom,crnoj majci koja mi seže do koljena skoro, i debelim čarapama,onim termo i tako švrljam kućom,samo sam složila nescafe i gledam kišu...
Elvisove laganice su na Sljemenu (radio Sljeme heh)totalno je dramski nastrojeno...
Noćas sam sanjala čudne snove,sanjala sam jednog tipa s kojim sam plesala na najčudnijem mjestu na svijetu,jednom gradlištu gdje je bilo mnogo ljudi,i gdje su bile malene lampice,u snu je također padala kiša,i ja sam također bila bosa, u snu smo lebdjeli,a onda smo se ljubili i onda je on odjednom nestao,iščeznuo...baš čudan san.
Ali sam pod dojmom tog sna...bio je čaroban,taj stranac iz mojih snova,a samo mu poznajem glas.Divno je kako naša podsvijest može učiniti što god želi i u snovima smo zbilja svemogući, u snovima to proživljavamo.
Ponekad se pitam da li ljudi oko mene ikako mogu barem pokušati shvatiti moje dvije krajnosti,onu kada me vodi isključivo razum,a onda i onu drugu kada me vodi moja ludost.
Sjećam se, nekada su mi znali govoriti da će me moje ludosti napustiti s godinama,a meni je oduvijek bilo žao,što ako je to istina?Kako će mi život onda postati dosadan i prazan,jer moje ludosti meni pomažu da se lakše nosim s svijetom oko sebe,da unesem malo čarolije,malo šarenih boja u umrtvljene dane.
To je slično mrtvoj ribi koja smrdi,da bih se ja osjećala divno,dakako u njenoj blizini prvo bih trebala ne osjećati taj smrad,a onda kako se može mozak isključiti pa da se to zaista i dogodi?Nisam uspjela,ali mi je palo na pamet da ako nabavim i ukiseljena pileća jetrica, da je velika vjerojatnost da zaboravim na smrad mrtve ribe,ili još bolje,možda će se onda izmiješati mirisi,pa neće više postojati samo mrtva riba,već mrtva riba punjena s pilećim jetricama...u redu,znam da to nema nikakve veze s ničim,ali je to moj način razmišljanja,moj način nošenja s nekim stvarima u životu...uvijek postoji neko riješenje,obično mi tražimo neka savršena,a možda su ona najednostavnija najispravnija,najizvedivija...možda sam samo trebala baciti ribu u smeće,ali da li bih onda mogla promatrati ribu?To je kao kada netko treba nekome reči da ga voli,a on onda ode na put oko svijeta,zasnuje obitelj,pa se vrati nakon 20 godina da bi rekao onoj drugoj osobi ja sam tebe volio...cerim se.
Ponekad zbilja kompliciramo,ako nemamo petlje,čemu onda jadikovke?To je nešto što ja zbilja mrzim,ako nešto ne želiš učiniti,ako si svjestan da to ovisi samo o tebi,čemu onda samosažaljenje?Iskreno nikada nisam to shvaćala...tako da se i ja sada danas pitam, da li ću ja zbilja imati petlje učiniti neke važne i bitne korake ka vlastitoj sreći,jer da bismo mogli biti sretni,moramo se sami izboriti za nju,ali i moramo htjeti biti sretni...no da, to je samo moje mišljenje,tako ja funkcioniram...odoh se zavuč u krevet,ionako imam frke s bolnom zdjelicom...no to je neka druga priča,za možda neko drugo vrijeme!!
|