|
Još jedno novo jutro,dotaklo me iz snova,razbudilo i natjeralo da se osvrenem oko sebe...moram krenuti u dan.
Sjedivši na krevetu,osjetila sam kako me prošla noć izmorila,isprevrtala i sada se ovakva moram uputiti u novi dan,neispavana,pomalo umrtvljena,ali noć će skoro.
Zaboravila sam živjeti danju,danju ja spavam,danju prolazim kao duh ulicama moga grada.
Ne postoji ništa što se nisam usudila učiniti,a da sam kasnije zažalila,moja majka i moj otac,moja krv,vječiti pomagači da stanem i bez novih fantazma na noge.
Ali onda sam ukrala sve što se može ukrasti u ovome životu,apsolutnu slobodu,i nitko se nije mogao dotači moje kose.
Popij malo osjećat ćeš se utopljena u zaborav,mnogo sam se puta tako odnosila prema sebi u sebi,izašavši iz okvira normalnosti,a što je pobogu normalnost?
Nitko nije shvaćao da ja samo živim pjesnički skrojena i da se borim s saznanjem da moje riječi nikada neće biti reveolucionarne i da se odričem svega,jer moj talent nije dovoljno snažna i rapidan,a što pobogu onda da radim,jer je pisanje sve ono što ja najbolje znam,ne laž, to je laž!
Ja najbolje vidim i osjećam,a en znam kako to izreči...
Nikada nitko nije bio okurutniji prema meni od mojih pjesama i priča,kada su me oštrim pogledom rezale i govorile NE VALJAMO!Koja je to muka da porodiš ono što te kasnije prezire,ono što si iznio na svjetlost, a ponos koji je postojao dok se rađalo,dok se stvarao i u prvom trenu dok je izašlo cijelo na vidjelo, a onda prvi šamar,šamarčina...ne valja...pa bol,silna bol,koja razidre,te iste tvoje riječi koje su bile u tebi te izdaju...rugaju ti se,bacaju te na pod...
Često se mrzim tada, a drugome se ne mogu predati.
Ne mogu se ponekada shvatiti,ne ja nisam vjerovala da to može biti tako teško.
I onda ulazim u samoće,da bih u samoj sebi pronašla neku novu fazu,neki novi uzlet, nikada si ne umšljam da sam pisac,ali ja jedino što volim činiti je pisati,možda se time i ponižavam,možda sam samo jedan od jadnika...
Zaboravila sam kako se živi drugačije od ovoga, mene uzbuđuju niske stvari...
Mogu sada čuti podsmijeh ljudi koji misle da me znaju, misle da je ovo samo hir...pisanje nije hir...kretenčine jedne...oduvijek su bili slijepi miševi koji se povode za vođama zasukanih rukava kod ispijanja ljubavi...vikala sam, o jesam, ne ne mogu me pokoriti...
Ja možda neću biti pisac,ali to ne znači da ja neću žvijeti svoj život baš tako uljuljana u zamisli...ne valjam ništa!!!
Ponekad mi je zlo od toga,danas je taj dan, i danas me ne pitajte ništa,osjećam kako me bol izjeda...ostavljena na pustopoljini sama s svojim mislima koje se koprcaju i čini se da se prepiru koja će me zavesti na pogrešan trag, na pogrešan put...
Danas ću se predati,neka me odvedu,pit ću kave s strancima,jer prijateljska lica u ovoj fazi ne podnosim,i njihova tješenja, sve će biti u redu,kao da me zbilja razumiju,kao da znaju što se sa mnom dešava i da mogu vidjeti kako odbacujem nove dijelove sebe i vraćam se k starima ili obratno, kao da su sa mnom na ringišpilu koji se vrti i vrti,ali da se razumijemo ja kada se skinem s njega, meni se ne vrti, meni je sve vrtnja ionako...nove vrtnje me ne izbacuju iz ravnoteže!
Mene izbacuju samo mirne vožnje,mirna stanja,kada nema ničega u meni...
Zato ću danas poći s muškarcima da pijem,da budem kraljica šanka...u jeftinoj kavani...
Prizemno prijatelju,prizemljeno...skoro pa podzemno...moram ja moram,ja naprosto moram otkriti jednostavnost!
U njoj je ključ...nemam više snage sada bilježiti ovo što me danas tjera da izađem iz sebe,pa da se opet vratim...danas ću piti!!!Danas ću ispočetka biti ništa...da bih opet bila sve!
Zbogom!!!!
|