|
Biti će ovo duga borba za opstanak,osjećam je oko svoga vrata.
Ne znam kako ću ustati bez riječi jednom,i pokopati buduće snove.
Osjećam već sada gađenje i prezir prema onome što nas zaskoči bez upozorenja i što nas kasnije bocka svakodnevno,kao da nam je rođen jež ispod kože...i svaki pokret kreće ka bolu.
Osjećam se prostituirano,nema ničega što me nije izdao u trenucima kada sam trebala postati njegova,a sve mu se opet predalo kao zemlja koja se predaje kiši...
Nitko je niti ne pita,ona to iskonski čini.
Više ja ne shvaćam koliko je vrijeme ograničavajuće,ja samo postojim u određeno doba dana,kao sakrivač,a u ostatak kao otkrivač svoga zemljovida njemu.
Tko će nas prepoznati,ako nas ugleda...ostali smo isti možda tek u površinskim analizama, polukompetentnih ljudi.
Diše mi se,naučila sam to,odavno...sada pitam za dozvolu,da ne udahnem možda pedalj više od njega.
Ne pitajte me o čemu ja to pišem, ne razumijem previše ništa oko sebe, sada ga mirišem u svom skromnom domu mojih misli...
Ne čujem vas, ne čujem nikoga...dosta mi je svega, ne postoji ništa drugo,što bi me moglo sada nasmijati,moje lice je sasvim ozbiljno...jer sam slobodna i njegova,iako se osjećam samo kao karta,koja se baca u određenom trenutku na stol...As!
Što ja uopće znam o kartama,što ja znam o svemiru koji nas je spojio na trenutak i sada smo se najeli jedno drugog,ali ne mi nismo siti još neko vrijeme...
Što da učinim,gdje je kocka u pravcu...može li kocka stati u pravac? Da li je on dovoljno širok,a da li je ona dovoljno sitna?
Tanjuri su ostali prazni,bačeni u sudoper...nadam se da se nisu polupali...žestoko se jelo.
Do dna se spuštalo,pa do visina,i stalo negdje oko lijeve klijetke...
Srce...pu bum,pu bum,pu bum...pu bum...pu bum...Nož se oštri,vilica se smiješka...
|