|
Bez riječi smo otišli,potonuli u noć,
svaki na svoju polutku života,niz vjetar s kišom u srcu.
Nestali smo.
Kao da smo se probudili iz sna.
I bez posljedica potpuno ravnodušno,umili smo lica i isprali
prljave tragove zajedničke realnosti.
Svako je od nas dvoje sjeo u svoju fotelju,svaki u svom domu,
i ispili smo već pomalo predvidivu kavu.
Udisali smo odjednom svijež zrak i krenuli u nov dan.
Bez grizodušja stavili smo osmijehe i proklinjali smo ljubav,
vjeru u ljude i kajali smo se što smo vjerovali jedno drugom.
Dan je odmicao kraju,svaki je bio sa svojom savjesti,osuđen na
vlastita stanja duha,osuđen na pitanja,osuđen da se odgovori
izgube u paklu života.
Dan je odmicao kraju,a mi smo bili jedan bez drugoga i to nije bilo
ništa novog.
Dan je odmicao,a mi smlo legli u krevete, ne znajuči što onaj drugi misli,smatra,želi.
Legli smo u krevete,na različite jastuke i utonuli u sne.
I nikada se više budno nije sanjao taj san.
Olakšanje za oboje...
|