|
...vidjeti se moglo te hladne,vjetrovite noći,iako se isto tako moglo i ne vidjeti tijelo koje se samo tako uvlačilo u sebe...
Vidjelo se,a tko je sve to mogao vidjeti?
Vidjela sam ja!A tko sam ja?Može li se uopče meni vjerovati?
Oči su vidjele,a pripadaju liku koji se samo sakrio u meni.
Vidjele su tijelo,bijelo,tromo,siromašno,poluprazno tijelo...
Lik kao iz neke davno iščarobirane priče,a vidjela sam ga tu pred sobom.
Tijelo,nije se kretalo,postojalo je samo u svom svojem punom sjaju i u svoj svojoj bijedi i nekoj surovosti.Ma bilo je odvratno,bilo je kraj stare ceste,kraj starog tromog,drvenog mosta...
Naslonilo se na ogradu koju je sačinjavala stara,dugačka grana ili možda njih dvje,tri ili nepoznat broj?
To tijelo žučkaste boje,a nisam li rekla da je bilo bijelo?Ma bijelo je bilo,bilo je i žuto u isto to vrijeme,ma bilo je tijelo i to je najvažnije.
Tijelo je bilo okrenuto prema meni,a i prema rijeci koja je tekla ispod mosta,a nije li to zapravo bilo more ili potok?
Ma bilo je tijelo i gledalo je ravno u mene,zapravo kao kroz mene ili ne!?
Tko bi to sada u ovome trenu mogao znati?
Tijelo sam promatrala i ono je ulazilo u sebe,kao da se boji mene i sebe,jer vidjelo me tijelo,dodirivalo me mislima o kojima nisam mogla imati pojma.
Tijelo nečije tijelo,kome ono pripada?
Tijelo koje se boji i izlazi iz sebe,samo iz razloga da bi moglo ponovno uči u sebe,nije li to poptpuno poznato svima nama?
Nismo li i mi tijela slična tome tijelu?
Da vidjela sam sasvim jasno to tijelo i tu unutrašnjost...svidjelo mi se i u isto vrijeme mi se nije svidjelo,jer pitati se možemo uvijek samo zar sam to zaista ja?
To biće što stoji u isto vrijeme u meni i izvan mene,zar sam to ja?
Treptaj oka dozvala je buka i vjerojatno smo shvatili da je to bio samo konflikt između sna i jave,rijeka i mora,sunca i tame,konflikt,a uvijek ostaje odraz toga svega jedno divno-ružno čovječje tijelo!
|