|
Vratila se D kao ja...
Moj kratak put mi je donio toliko ludih iskustava,da sam totalno puna svega,puna čarolije i magije,puna nadanja i sretna,jako sretna,imam vjetar u leđa i sada sam spremna i dalje baviti sve svojim stvarima,svojim ljudima koji su mi jako dragi...izvištala sam se u najdivnijem svijetu Gardalandu...
Isprepletene mašte i zbilje ja sam jasno vidjela,kako imam dijete u sebi i kako ga mnogi ljudi imaju,koji su mnogo stariji od mene,osobito me fascinirala bakica koja je imala preko60 god...divno,tamo su ljudi velika dijeca...predivno!Ja sam ih htjela svakog ponaosob dodirnuti,osjećati,jer svi su se smiješili,nije se osjećala razlika u godinama,jeziku,svi smo bili jedno i došli smo se igrati...igrati i smijati...jer na tren,zaboraviš sve ružne stvari i ovdje si,suočavaš se s strahom i vrišti,letiš,da tako sam se osjećala na jednom ogromnom blue tornadu...jer tamo te isprevrću gore,dolje,lijevo,desno,ruke su ti u zraku,pa ti visi glava,osjećaš se kao da si osvojio svijet,adrenalin nadolazi i prelazi sve strahove i želiš opet i opet...mogla bih vam sada opisati cijelodnevni boravak tamo,i sve one zabavne spravčice,ali te riječi nemogu pronaći...svatko bi to trebao doživjeti sam,bezobzira na godine,jer nakon toga samo možeš biti ispunjeniji i prazan od gluposti,naučiš više cijeniti svoj dom,jer najdivniji mi je osjećaj bio kada sam ugledala onu veliku tablu ZAGREB...mogu otići bilo gdje i može mi biti sjajno,fenomenalno,ali dom...ona toplina i sigurnost koju mi pruža je najveličanstvenija...
Samo da vam ispričam jednu kratku zgodu koja mi je ostala u sjećanju...dok smo došli u hotel za večerom su nas posluživali indijci...oni naime pričaju engleski,talijani ne...mali indijac je jadan toliko trapav...prvo je prolio na jednu curu pivu,onda se popiknuo o moj stolac, pa je mom frendu paštu servirao kraj tanjura...dakle totalno su izgubljeni,iako su se svi smijali na moj račun,da je to s toga što se smotao kad je vidio plavušu...Pomislila sam da je u samo jednom našem holetu posluga tako loša,uff bila bi panika,ali jedna Italija si to može dopustiti...srećom u mnogim stvarima sam otkrila da imamo na što biti ponosni i da je naša zemlja zbilja predivna i da je trebamo ljubomorno čuvati...
Te prve i zadnje večeri,poslije večere,otišla sam sjediti kraj bazena i vrag mi nije dao mira,dok se nisam okupala...a vani je bilo hladno i nitko se nije kupao...ali onaj osjećaj slobode i svijetloplave vode mi je pružao užitak...samo su me začuđeni prolaznici promatrali dok sam ja 40-tak minuta plivala i čak je kuhar izašao iz menze,samo da me vidi...mora da je to bilo poprilično čudno,iako meni nije...Kada sam kasnije ušla u sobu,a tamo predivan pogled na koje i konjušnicu...Ja sam odmah znala da sam sretnica,jer je baš moja soba bila na najboljem položaju,da kad sam se jutrom probudila odmah sam vidjela divljinu u njima...
Zasada još moram reči znate li one predivne vrtuljke s velikim konjićima?
One čarobne, s velikom zlatnom šipkom i valcerom?
Heheh da ja sam bila tamo i to sama, ako vas zanima oko mene samo klinci hehe i ja...
I osjetila sam se kao u snu,jednom davnom,kada sam kao djevojčica bila na istom tom vrtuljku koji je bio manji i ne tako čaroban...i sve ove godine sam čeznula da se vrtim opet...na jednom posebnom vrtuljku i u trenu kada sam se popela na konja...sve je prestalo biti važno...
Jer sam shvatila da sam ja ona koja živi svoje snove...
|