|
Daniela je moje ime,
a ti ga uvijek zaboravljaš.
Daniela! Ja ti govorim po stoti put,
a ti me pogledaš kao da me nikada do sada nisi naslutio,
i olako izustiš ''oprosti''
I ja dakako opet opraštam.
I dani prolaze,a ti me uvijek zoveš njenim imenom,
(tješim se da je iz navike)
čak i dok me dodiruješ toplom rukom,
a ja bih samo željela da shvatiš
Daniela je moje ime.
(zar tražim odviše?)
Ti odlaziš u vaš dom i dijeliš
stol s njenim nadanjima da ja možda i ne postojim,
a ona ne zna da ne treba brinuti,
jer ti ne pamtiš
da Daniela je moje ime...
Ti dodiruješ njene kose i ljubiš usne polumrtve,
a mene nije briga,
ne više i ne sada,
jer shvačaš li?
Daniela je moje ime!
Ponovno dolaziš k meni i daruješ
otoke,planine i mora...
Nije mi stalo do toga.
Što želiš,koje su tvoje želje onda, upitaš me?
Daniela je moje ime,uzvraćam plaho,
dok ti odmahuješ rukom, kao da šamaraš zrak i
ne čuješ po običaju...
Kupio si mi haljinu i želiš da je odjenem za tebe,
i smiješiš se...
Nagađaš sviđa ti se,zar ne?
Sada već vidno iživcirana,
ja cinično izjavljujem umjesto bilo čeg,
Daniela je moje ime...
A imena su bitna.
On kaže s ponosom u glasu,
znao sam da će ti se svidjeti...
Tako dobro poznajem tvoj stil...
A da?
Onda mi dragi reci kako je moje ime?
Nemoj sada s tim,znaš da te volim...
Ime molim,moje ime, sedam slova,ne posustajem ovaj put!
Pa znam ti ime, kako ga nebih znao
Dijana!
Ne dovraga ne!
(mislim u sebi,ali ne govorim)
Tek s suzom u oku skidam njegovu haljinu,
nikako moju.
Ja time raskidam vezu
i
on sada vidi da kraj je tu!
Ja cinično hrabrije no ikad ranije,
upučujem dok zatvaram vrata
njegovog ljubavnog gnijezda
ono što sam ja oduvijek željela da on zna...
Daniela je moje ime...Daniela...
Zatvorivši vrata vidjela sam...sunce je sjalo
I više me nije bilo briga da li on
tek sada izgovara...
Daniela je njeno ime!
|