|
Samo jednom i nikada u budućem snu
jer znaš li?
Kiše,oblaci,sunce ne postoje više
samo za nas.
Sada
odvojena slika što razdvaja
pisma i olovke kojima su pisana.
Novi snovi,
i u njima neka nova
sunca,
za neke druge ljude.
A život kao da stoji na
bakonu tvojih poljubaca.
I rekla bih ti da uzeo si sve,
a znam da uzela sam i ja.
I zato spali u prošlosti i napiši u budućnosti
ta ista pisma
i daj ih anđelu svom
što te sada prati s tim očima želje.
A ja ću sada da poeti ukradem riječi
i zataknem ih za tvoj brisać kiše s lica.
I možda jednom priznaš
da ipak si volio
ovu kišu i ovaj dan tako siv i modar od tinte,
koja se prolila po tvom kaputu iz nalivpera.
Znam sada si se sjetio...
uvijek sam ti govorila da ga držiš na nekom drugom mjestu
i tada si se smiješio,
a sada bojim se
kao da ti je prostačka riječ na vrhu jezika
i sada se vrpolji,
ali nikako da je izgovoriš
jer želiš biti
sada
ono za što sam ja molila nebesa.
Ma nema smisla i to činiš
tek da me ispratiš...
I sve što boh ja mogla za tebe učiniti,
a bilo bi protiv tebe,
da postaneš lav u klopci moga
stana
bezdušno zatvoren,
nez sjaja,
jer oduvijek smo bili divlji ljudi,
lav i vodenjak...
Mlačno smo se strašili
da nismo savršen spoj
no vatra i voda ono u nama,
ne sad znamo ne mogu u isti zdjelu,
taj kolač se ne može ispeči,
nimalo ukusno, sirovo i vruće.
Koliko sam puta opekla jezik,
a ti prste?
I mislim da me voliš još malo,
i znam da te volim još malo,
no mreža je pukla...
Popadale muhe i pronašle spas,
od pauka grizodušja
ti i ja!
|