|
Sjećam se te večeri nisam upoznao samo nju,upoznao sam i njenu nježnost,njenu samoću,plahost,njenu šutljivost.
Mislila je da mi može dati jedino ljubav i da ja samo to želim.
Ali ja sam želio mnogo više,htio sam biti slobodan i da ona bude slobodna,slobodna i moja.
Nazvao sam to ljubavlju!
Rekla je to ne postoji, bilo bi odviše lijepo.
Gledao sam je,smiješio se,šutjeo i malo po malo počela se oslobađati.
Padale su njene ideje,njen strah, nepovjerenje i zajedno s njenim tijelom, obgrlio sam i njenu volju, osjećaje, dušu.
Rekla mi je prvi put sam oborila pogled i pocrvenjela pred čovjekom.
''Mi sami mi, plahi smo mi, slobodni mi,
i izvan nas, samo za nas, zbilo se sve.
Mi ludi od tog,nestvarni mi, kao bez tijela,grešnici smo mi, robovi mi, anđeli mi''
I upravo zog toga sve to danas izgleda tako glupo,
neshvatljivo, jer priznat ćete nije odviše lijepo vdjeti me
kako skupljam svoje stvari i bježim, kao kradljivac, a ona,
ona me ne zadržava, naučio sam je da bude Slobodna!
''Ti odlaziš sad, uzimaš sve, ali naš Susret, ostavljaš tu,
zauvijek tu, duboko...''
Relja Bašić i Gabi Novak
Ova pjesma iznad, dobila sam je od jedne vrlo drage osobe,osobe koja mi je otvorila oči i pomogla da shvatim da ja moram biti ja,predugo sam ugađala drugima i činila ono što se treba činiti...
Dobila sam mnoge pohvale, ali i pokude da su moji postovi predugački,a ovim putem odlučila sam odmah reči da sam to ja,svaki moj post će biti odraz trenutačnosti,i moja odluka je takva,iako će možda pasti na čitanosti,svejedno ovo sam ja i ništa drugo nije bitno...
Ako se nekome sviđa zadovoljna sam, a ako ne, žao mi je...ovdje napokon odražvam sve što jesam bez suzdražvanja,moje rečenice neće biti uvijek niti gramatički pravovaljane, niti će biti savršeno pravopisno uređene.
K vragu ova pjesma (gore) me podsjetila na jednu moju :
Stranci su
okidač
mojih mogućnosti
i sada dok ponovno sjedim
u
kavani
Ja ih promatram
kao grešnici hostiju
i čekam maga
da potakne moj način
kretanja
što dalje
odavde!
Što da vam kažem,jednostavno nedjelje me deprimiraju!
I ostavit ću nedovršen ovaj post...
Nije li ponekad čar u tome da ostane tako kako je
nedovršeno?
|