Danielaland : Svevremenski let

Èesto sam naveèer znala izlaziti u noæne rupe Zagreba s razlièitim
tipovima...svaki od njih bi mi šaputao ljubavne rijeèi koje bih ja
dakako sutradan zaboravila,ali koje su iste te veèeri bile jako zanimljive...
A prije no što bih se spremila za izlazak, pogled bih uputila ogledalu, i èinilo se
uvijek da se smiješkam kao èovjek koji se sprema nekoga bezobzirno napustiti...
S muškarcima nikada nisam bila jednostavna,u njih moraš potonuti,utonuti,zatvoriti oèi.Zapravo šutjeti!
Oni se nalaze na poèetku puta, ne na kraju.
Sretni me juèer ili prekjuèer,nema svrhe navijati budilicu,
nikada neæeš ustati dovoljno rano.
Onda sam se odluèila da napišem jednu odu!
Pa pogledajmo:

ODA FALOSU! (znam piše se phalos)

On je dio tebe,a nikad dio mene!
Mogao si, a nisi
postao
sastavni dio
moje nutrine...
Jer nisi imao svojstva
onoga što ja smatram
intelektualno navudrenim
Hmm...
Da li æe postojati
tvoj ud
kao sjaj misli
ili
uvijek samo kao
životinjska sirova potreba?

A onda sam se sjetila da je i moja maternica bitna!Pogledajmo i to :

Žao mi je ja nisam
Ona
koja æe
podati svoje tijelo
samo tebi
i
koja æe
sve svoje snove
podrediti tvom velikom Ja
Možda me voliš i možda sam
te ipak voljela
ono malo,malèice
ali ipak
to nije dovoljno
da bih ti raðala djecu
Žao mi je, ali
moja maternica je zaista
nešto posebno!

Aljkavo su mi tupili što sve vide u meni,a ja sam samo isto tako aljkavo dodirnula njihovo tijelo.
Ili da bolje iznesem...
Priznajem obožavam muškarce bez duše,bez savjesti,bez hrabrosti,jer se s njima može igrati...
Tako su lagan materijal,daju što netrebam,ali dovraga daju sve što imaju,samo svoje tijelo...
I volim da pogaðam njihove misli, jer tada mogu biti onakve kakve ja želim da budu, oni se pretvaraju da su sve što meni padne na pamet...iako ima li to smisla?
Dakako da nema,no volim igrokaze...a besplatna,privatna scena,tko bi to mogao odbiti?
Ja?Nikako ne!
Jedna velika pusa svima njima...bez njih moj život bi bio poprilièno dosadnjikav.
Pljesss pljesss zastor je pao...brišite,nema se što više èitati!

Dobro Ti jutro D!


Krenula bih ispoèetka...
Zbog toga moram okrenuti glavu u desno, pogledati iza sebe...
I što vidim?
Tamu...

(poljubac na èelo)

U redu krenut æu ispoèetka, od kraja ne mogu kada kraja nema...
Možda sam luda, ja bih rekla da sam ne baš obièna.
Definicija Daniele je po njenom vlastitom-osobnom osjeæanju prilièno ne-toèno odreðena : ne
baš obièna!
To je u stilu bijelih konja koji vuku za sobom crnu koèiju...
Što to ima, ispravak kakve to veze ima s Danielom?
Dvije krajnosti bijelo i crno...ništa odreðeno.
Daniela je neodreðena.

Šapni joj :

'' pokaži mi šta znaš...da još si...''

Pokazat æu samo :

Kada proðu sni i slike, bajke i iluzije, da sam ovdje gdje jesam toèno ja.
Samo s pogledom.
Raèunaj na to...da postojim...evo pogled je upuèen i ravno pilji u tvoje oèi (zamisli)...
Pogled zarobljen u odreðenom trenutku...èak i u ovom sada, pogled u slova...

Zbog Daniele neæe postojati tuge, jer Daniela ne podržava tuge...ona podržava sreæu...kakvu
smatra moguæom...
Ne podržava juèer, ni sutra podržava sada...podržava gorenje sadašnjeg trenutka...
Sada podržavam sada.

Ovaj mail, ove misli, ovaj tren, ovo sada tu, ispisano...
Ovo je stvarnost!?

(poljubac na desno uho)

A što bi drugo moglo biti?
Dakle da složim kockice isprevrtane...zapravo sada æu ih isprevrtati snažnije...
Obrnuti redoslijed zbivanja mira.

Skrivaèi-otkrivaèi!

( poljubac na lijevi kapak)

Koraci moji ka...
Nijemi i daleki...snažni no skreæu u lijevo...
Na lijevo podruèje otkucaja sata.

Pssssstttt

Šššššššššššššššššššššš

Znam da ovo nema redoslijed i da je velika besmislena cijelina koju treba slijepiti, sašiti,
variti, spojiti, sjediniti, sljubiti da bi postala forma koju vode motivi.
No motivi se rascjepali...Opet???
Da opet!!
Odbi! ( samoj sebi)

Dobar dan D, zapoèeo je u ponoæ ne?
Zapitam se ponekad...zapitam se sada.
Kome sam ja to mislima spustila glavu u krilo i èija mi to blizina odgovara-a daljina?
S kime ja to promatram snijeg u isto vrijeme na razlièitim životnim stanicama?
S kime ja to dijelim misli, jutra, veèeri, èesto-mnogo-puta naj-neobièniji dio dana-noæi.
U 3:33, 10 do 06, u 12:12, u 21:50...
Ness, smajl, nervoza, tuga, gušt, sreæa, maksimum, minimum...svašta nešto ili sve!
Kaos-kozmos...

crtica...toèka...ploha...pravac...dijagonala...sjever...jug...

Èekaj! Stani! Pogledaj! Ugledaj!

( poljubac na dlan)

Ma Daniela Ne misli!
Daniela to èini intuitivno...instinktivno...prirodno...ljudski...
Ne analiziram -ne sada-ne kao prije- sada NE!

Tko si Ti?

Što èiniš u životu, što si želio, što voliš jesti, koji znak ti je u lilitu, kojeg
dana u tjednu si roðen,dal je bila srijeda, tko te nauèio abecedu?...STOP!
Prièaj mi o sebi jednom-tada-kada æe biti SADA poput ovog SADA!
No zanima me radije sada -MIR-
Pustiš me? Kao do sada?
Što?
Ma,ma,ma!
Ma kao i do sada da sam tu, a nisam zapravo, ma znam!
Zato baš... ma pusti me, molim te!
Dobro je tako...
Kako?
Ma,ma, ma...
Sve ovo...kiša, snijeg, smijeh, ovo vrijeme, ovakvi naèini zbližavanja...
Nema sada vremena zapravo...ovako sam
-bezvremenska- !

(poljubac na vrh nosa)

Dodaj mi jastuk, jastuk koji nije opipljiv.
Daj mi ruku koja se ne dotièe...
Probudi me, dok ja spavam najdubljim snom, ali PROBUDI ME...
A onda...
ma zar je bitno, ovo je mir...to me èini dobrom...
Reci mi iako te ja neæu èuti...
Osmijehni se iako ja to neæu vidjeti, mislim Sada!
Zar je bitno? Toliko bitno što je na ovaj naèin izraženo?
Pa je manje bitno? Ili da li ne postoji?
Ne ubijamo nikoga, vidi oko nas se ratovi vode...ovo je nasuprot tome povjerenje i mir...nema
borbe...
Nije dosadno, monotono i zamorno...samo neoèekivano zar ne?
Uvijek je novije no sada...
Otišla sam predaleko s mislima? Što ti kažeš?
'' Da se ne baviš ovakvim analizama'' ?
(smijeh znam)
Kužim...ma znaš da kužim...
(al ja se malo bavim...spusti me na zemlju lagano kad æe doæi vrijeme za to-molim te)
Zato smo tu...razumijemo se...s greškama ponekim...
Pa ako krenem desno, a ti lijevo, naðemo se na sredini kruga ne?

(poljubac na rame)

Ma umor me lagano svladava...možeš ti to pretpostaviti...
Jutro je?
Ili podne? Možda je kasnije...ranije, prije ili poslije, ali sada sam tu tamo kod tebe...
Vrijeme je da stavim natrag glavu gdje sam je stavila sinoæ u odreðeno vrijeme s
dopuštenjem...
Ostalo prepušteno tebi...kažeš Ti, a ja te slušam...
Idem spavati...a Ti se kreèi normalno, hodaj, sjedi, legni...to nema utjecaja na to što ja
spavam u krilu...hmmm zanimljivo zar ne...



poljubac na obraz...pusti me da spavam

Daniela

Sjeæam se te veèeri nisam upoznao samo nju,upoznao sam i njenu nježnost,njenu samoæu,plahost,njenu šutljivost.
Mislila je da mi može dati jedino ljubav i da ja samo to želim.
Ali ja sam želio mnogo više,htio sam biti slobodan i da ona bude slobodna,slobodna i moja.
Nazvao sam to ljubavlju!
Rekla je to ne postoji, bilo bi odviše lijepo.
Gledao sam je,smiješio se,šutjeo i malo po malo poèela se oslobaðati.
Padale su njene ideje,njen strah, nepovjerenje i zajedno s njenim tijelom, obgrlio sam i njenu volju, osjeæaje, dušu.
Rekla mi je prvi put sam oborila pogled i pocrvenjela pred èovjekom.

''Mi sami mi, plahi smo mi, slobodni mi,
i izvan nas, samo za nas, zbilo se sve.
Mi ludi od tog,nestvarni mi, kao bez tijela,grešnici smo mi, robovi mi, anðeli mi''

I upravo zog toga sve to danas izgleda tako glupo,
neshvatljivo, jer priznat æete nije odviše lijepo vdjeti me
kako skupljam svoje stvari i bježim, kao kradljivac, a ona,
ona me ne zadržava, nauèio sam je da bude Slobodna!

''Ti odlaziš sad, uzimaš sve, ali naš Susret, ostavljaš tu,
zauvijek tu, duboko...''

Relja Bašiæ i Gabi Novak


Ova pjesma iznad, dobila sam je od jedne vrlo drage osobe,osobe koja mi je otvorila oèi i pomogla da shvatim da ja moram biti ja,predugo sam ugaðala drugima i èinila ono što se treba èiniti...
Dobila sam mnoge pohvale, ali i pokude da su moji postovi predugaèki,a ovim putem odluèila sam odmah reèi da sam to ja,svaki moj post æe biti odraz trenutaènosti,i moja odluka je takva,iako æe možda pasti na èitanosti,svejedno ovo sam ja i ništa drugo nije bitno...
Ako se nekome sviða zadovoljna sam, a ako ne, žao mi je...ovdje napokon odražvam sve što jesam bez suzdražvanja,moje reèenice neæe biti uvijek niti gramatièki pravovaljane, niti æe biti savršeno pravopisno ureðene.
K vragu ova pjesma (gore) me podsjetila na jednu moju :

Stranci su
okidaè
mojih moguænosti
i sada dok ponovno sjedim
u
kavani
Ja ih promatram
kao grešnici hostiju
i èekam maga
da potakne moj naèin
kretanja
što dalje
odavde!


Što da vam kažem,jednostavno nedjelje me deprimiraju!
I ostavit æu nedovršen ovaj post...
Nije li ponekad èar u tome da ostane tako kako je
nedovršeno?

Iako sam rastavljena od sna
ponovno æu ga sanjati
jer nema smisla išta mijenjati
u toj zemlji
èežnji i èuda
Ovdje me ipak nitko ne može rastaviti od
sjeæanja-njega
I misliti æu stalno o obeæanim iluzijama
Jer daljine nas nemogu odvojiti od duha
Ni lopovi ukrasti taj trag
A tvoji istinski osmijesi,te daleki pogledi
èak
Iako te više nikada nevidim
Ne to me neæe natjerati
da te izgubim
u zemlji snova!

...linije njegovog lica nikada nisu reflektirale njegovu unutrašnjost.A bila sam dijete i nisam imala pojma o tome što to zapravo znaèi,dakako što znaèi biti osoba koja kao i da nema lice,dušu,osmijehe,suze i grijehe.Što znaèi biti samo izgubljena matrica koju su pogrešno uklopili u neki pogrešan svijet.
Ponekad èekajuæi da se otkrije njegova tajna strana,nadajuæi se da æu ipak vidjeti kako postaje naposljetku èovjek,strahovala sam da usput neizgubim sebe u tom kaosnom,poluprivlaènom svijetu gdje se mašta ispreplièe s zbiljom.
I danas shvaæam, ja sam uvijek bila svoja...i onda kada su propali sni, ja shvaæam ja sam uvijek znala da podignem svoje raspršene dijelove, a drugi su me samo promatrali,a ja snagom obdarena i u trenu kada sam vidjela samo posprdne rijeèi u oèima i kada sam èula pogrdne osmijehe na usnama!
Vrijeme je neprestano jurišalo, a noæi su postajale jedini smisleni dio mene,dio stvarnosti u kojoj su rijeèi letjele iz mene i ostavljale tragove na papirima, na brdima izgužvanih stranica njegovo ime kao toèka na dovršenu misao,jer uvijek je i bio glavna misao...
Sada sam dobila poljubac realnosti i možda sam napokon spremna reèi mu ZBOGOM, i znam da sva ona ljubav nikada neæe izblijedjeti samo u prošlosti, a buduænost!?Ah sada je ja nemogu umanjiti,obezvrijediti,uništiti, niti poreèi time što sada postajem otvorenog srca za nekog drugog.
Naposljetku on je bio dio mene i samim time što je uopæe i bio,zapravo znaèi da æe uvijek i biti dio mene,kao i svi oni prolaznici moga života...
Dotaknuo je moje srce što kuca u grudnom košu,a ja sam tada znala da je samo vjetar, a ne èovjek,jer njegove su ruke hladne,daleke i uvijek samo izmièu...negdje...gdje moga imena nema.
A nekada sam vjerovala da je prvi pogled moga srca i njemu znaèio spas, a znaèio je samo prijelaz iz pakla u raj bez mene,ja sam bila samo sredstvo!
I onaj dodir njegovih nesigurnih rijeèi sada se blagonaklono smiješi mojim obrisanim suzama, jer sve je svršilo dobro, ja sam bez mržnje,ogorèenja za njega, a on,on zna odgovor zašto je linio sve što se tada doimalo tako ispravno, a sada oznaèava nepremostiv jaz izmeðu nas dvoje, izmeðu dvije duše, na tren pravilno spojene,samo onog jednog dana dok smo se oboje imali èemu i nadati...
Dan kada je iz njegovih oèiju blistala blagonaklonost i kada je savršeno izgovarao moje ime...
Takvih dana nikada više neæe biti,jer tako sam sada mirna,spokojna i želim napokon udisati zrak bez straha hoæu li dijeliæ tog zraka ukrasti i njemu.
Sranice su sada ponovno prepune divljih misli, nema straha da æu ga neèim povrijediti...jer napokon sam otvorila oèi i ugledala svijetlo u ovoj dugogodišnjoj tami, tamu koju je on sam ogrnuo oko sebe, a ja sam je samo željela odgurnuti,odmaknuti,a sama sam je ogrnula i na sebe, i tako je nastao mrak oko nas oboje i nikada se u njemu nismo mogli boriti jedno za drugo,jer dovraga nitko od nas se nije znao dosjetiti da upali svjetiljku!!!

Mjesto radnje Èrnomerec!
Moj kvart.
Jedna obièna pješaèka zebra.
Ja dakako prelazim dotiènu zebru, imam osmijeh na licu i malu dozu prepotentnosti, ne izgledam savršeno,jer pobogu nikada ne izgledam savršeno,ali još jedan minus koji mi ide u prilog je taj da mi je kosa polumokra, šminka ko zna u kakvom stanju,ali dobro se držim, vjerojatno je bilo sve oke...
(zašto mi je mokra kosa? jer pada kiša, a ja po obièaju nemam kišobran)
I prijeðem tu dotiènu zebru odjednom pogled...i zuum zuuum ON!
Pogledam na sat 18 i 50...
Krièavo žuta vesta, mislim pulover, jer vesta se kopèa zar ne!?
A ovo je bila vesta koja se ne kopèa, mislim to se zove pulover ne?
O koje li žute zgasite boje,al fakat nepoznajem nijednog tipa koji bi odjenuo tu snažnu boju...
(tko ga nebi primjetio)
Pomislim još se nije promijenio,bahat, prepotentan,uobražen i prokleto zgodan,odnosno zgodniji no ikad,ili iskreno reèeno prije mi se nikada nije sviðao...ili mi je bio previše bahat da bi mi se svidio?
E to nisam do danas saznala...
Ali smiješak,pogled,namig,pozdrav i probuðena sjeæanja!
Uff kako su me trnci prošli...nekada silna netrepeljivost,a danas kao da sam vidjela najzgodnijeg tipa na planeti...
Njegove duboke i prodorne modre oèi...i kontrast tome njegova sijeda kosa, ma kakav Richard Gere, on je obièan Perica Š. (prezime poznato blogerašici) profesor Povijesti...
Uff on je jedan od onih profesora za kojim uèenice tiho èeznu, a najsmiješnije je upravo to što mi se u sednjoj kada su sve curke patile za njim, meni nije niti sviðao, nije bio moj ''tip'' a sada, danas? Ovog trena?
Uff kako se mijenjamo s godinama...4 godine zbilja èine èuda, uff ma 5 godina...poèela sam skrivati svoje godine ili? Ma ne nije to u pitanju, veæ nemogu vjerovati da je prošlo toliko vremena...
I ulazim u svoj bus, a On je ostao tamo na tramvajskoj stanici u svoj svojoj velièini, èekavši tramvaj broj 6...a s ulaskom u bus, utopila sam se s stolicom, pustivši ''Mad about the boy'' od Dinah Washington...kiša je opet postala vidljiva i primjeèivala sam njen tempo,ali jedna gluparija mi je ostala na pameti,pa što ga ''ženo'' nisi pozvala na kavu?
Ono èisto informativnu kavu...ništa drugo...
Ahh Perica! I ja sam odmah tup tup ''srušena'' bezobzirno!

...obazrivo sam utonula u njegovu pojavu, a da on to nije uspio primjetiti. Pažljivo sam birala dane i vješto èekala onaj trenutak mog duhovnog stapanja!
Onaj spokoj dok sam sjedila i èekala na jednoj obiènoj klupi,ispod obiène stare vrbe,a meni tako drage,posebne,jer dok sam èekala ona mi je privlaèila pozornost, kao znak da sam ja doista tu, i ta tužna vrba kao da je samnom dijelila moju sreæu, kada bih ga napokon ugledala.
Èekala sam i spokoj je s vremenom nestajao, i srce je sve jaèe kucalo, kao divlji zov vukova...
Žilama je tekla divlja strast, bez imalo srama ja sam èekala...uskoro onaj spokoj u potpunosti nestane, u trenutku dok sam ugledala njegove ponosne, žustre, dostojanstvene korake.
Samo to, samo promatranje njegovih koraka, jedan,dva,tri...njegove crne cipele, njegove mršave,pravilno oblikovane mišice na njegovim poludugim nogama, njegove noge tako tužne,samotne,nazirale su se ispod crnih hlaèa koje su odavale mistiènost njegovih dana satkanih u sadašnjem trenutku koraèanja.
Njegova stražnjica skoro pa nevidljiva,kao i da nije tu,ipak se pojavljivala u svoj svojoj èvrstoæi i tajnom prkosu, onako malena,pomalo stidljiva i plaha, tek dok bi se uspinjao stepenicama.
Oèi su letimièno gutale svaku banalnost na njemu, meni najvažnije sitnice koje su zapravo odavale tko je on!
Njegova muška bedra, mršava kao u srne, poželjna, kao da su se na tren ipak otrla jedno o drugo, dok je njegov struk, poput strogog suca mirovao u svojoj jedva primjetnoj postojanosti.
Njegova leða, tek štit od bura, oluja,kiša,ružnih sjeæanja i padova, leða koja su primala njene ruke umorne od borba i njegova leða dovoljno snažna da podnesu njene ubrzane kretnje, i linije od noktiju koji su htjeli samo ostaviti dokaz da je ona stvarna.
Te njegov trbuh,poput djeèaèkog nedovršenog trbuha,èvrstog,ravnog,a onda opet mekog dok je ležao na leðima i opustio svoje biæe, njegov trbuh mekan i podatan poput oblaèka, tek stvorenog i puštenog da ukrasi nebo,njegov trbuh s malenim pupkom kao dokazom da je stvaran, jer ima dokaz da je odvojen od majke, a ne da je božanski vjetropir.
Njegov grudni koš,tek skrovište njegovog alkatraznog srca,tek dom njegovih sanja,njegov grudni koš kao u èedne nezrele djevojke, bez suvišnosti, a tek njegova ramena, tvrda, muževna,žilava baš za njenu utjehu dok ona plaèe, dok tamo stoji, dok se naslanja njena glava.
Njegova ramena mrzovoljna i ponekad vuku naprijed cijelo tijelo, da se uspravi u svojoj snazi poput ponosnog lava.
Njegova ramena iz kojih izviru njegove ruke,ruke duge,snažne,a opet tako krhke, sjajne u svojim namjenama,manièno sigurne u zagrljajima.
Njegovi laktovi kojima se ponekad podboèi o stol i zamišljeno zuri u zrak, pa u njegove šake, malene poput lastavièjeg gnijezda, meke, a opet dovoljno grube da bi zaštitile, njegove blijede prozirne šake poput magle što se ovija oko žene, te završetak šake naravno prsti, dugaèki,mršavi,umjetnièki prsti,poput brezinih grana što skoro pa nemaju kraja,njegovi prsti na kojima su meke, slatke poput malina jagodice kao najosjetljiviji dio njegovih prstiju što se vrpolje, lete, režu,šibaju,miluju,dodiruju,prkose,bodu,miruju,plešu i istražuju, njegove ruke u punom sjaju predane talentu,njegove mile,hladne ruke koje uvijek negdje izmièu, jer uvijek traže viši cilj.
Potom njegov vrat,tanan no umiljat i kao stvoren da se njene ruke objese o njeg,taj vrat što izmamljuje ugrize i pritom spaja ostatak tijela s glavom.
Njegova glava,tek njegova nakostrešena smeða,divlja kosa, kao u djeèaka i njegova djeèaèki proporcionalno sjedinjena uha,koja kao da ponekad zaslužuju da ga se povuèe za njih, tek zbog samog povlaèenja, te njegovo èelo koje krasi lagani nabor dok se mršti.
Linije njegovog lica odaju anðela i vraga, odmjerenost i nesmotrenost,strast i mržnju,želju i snove, spokoj i strah,njegovi obrazi mirni,neodaju brigu,tek izražajni dok se smiješi,a osmijesi zamijenjuju sva blaga ovoga svijeta i poželim ostati u njegovoj sjeni, i samo promatrati dušom njega i osmijehe.
A njegove usne najviše govore dok ne kazuje ništa, njegove usne poput dozrelih soènih bresaka,njegove usnice što truju s konstantnom željom za još.
Njegov nos, malen, prèas,sav siguran u sebe,kraljevski dostojanstven nos, nos na kojem stoje naoèale ispod kojih drsko žive njegove oèi.
Oèi koje jedine prodiru do dna dubine moje duše, u trenucima kada to ne želim dopustiti, njegove modre oèi poput mora iz kojeg izrasta divljaštvo želja, njegove oèi iz kojih dolazi spokoj bonace samo ponekad dok ga neispitujem, njegove oèi krajnost njegove duše, ponekad poput pikula nestvarne i hladne, a ponekad poput nježnoplavog neba, tople i sigurne, njegove oèi kao nikada zaboravljena vizija što sagorjeva u meni.
Naposljetku u njemu živi muškost kojom se on nikada nije razmetao,dolje ispod njegovog trbuha, izmeðu butina,njegov falos, kao prijenosnik života koji nikada neæe stvoriti nov život u meni, njegova muškost koja raznosi, ubija,usreæuje, prkosti,miluje, truje, izaziva, stvara,raspaljuje,daje,uzima,zahtjeva,gubi,mrzi,voli,želi,odbija, upravlja,prenosi.
Njegova muškost što nema udjela u našoj prošlosti dok smo se prepuštali jedno drugom.
Sve njegove banalnosti uvijek sam pamtila bolje samo dok sam ga susretala,a onda kada je postao moj, kao da su nestale i on je postao manje stvarniji no u sluèajnim pogledima, no danas kada ga ponovno susreèem, zaista shvaæam, umrla bih za njegove banalnosti i prodala bih buduænost s bilo kojim drugim muškarcem, možda i boljim za povratak na tren u prošlost kada sam ga svjesno napustila, jer i danas njegove kretnje žive u meni, samotno poput pustinjskog vjetra što me vodi u manijakalna stanja svijesti!

Draga moja èežnjo, kasan je jutarnji sat, trebala bih biti poprilièno skulirana, ali nisam...
Da inaèe sam racionalna, ali u ovo vrijeme, koje je zapoèelo od kada sam otvorila blog, ja sam samo u sedmom nebu...
I sada njemu pišem ono što mi je na duši...kome?
Hmm neznam kome toèno...možda on zna...
Poruèujem mu saznaj me!

Noæas bez strasti lutam beskrajnim alejama.
I taj korak što me vodi
sada naprijed
èini se kao da me vuèe u istom natrag
i èini se da zaboravljam prvi sat kada sam
dobila poljubac svijesti.
Noæas bez strasti ja se spremam
da potonem u èas te stare iluzije
ionako odavno pokopane...
Noæas spremam novi dan i
ja se brišem.

...dam dam dam dadi dada duuuu...jesen je tužna od kiša raskvašen put...sam protiv vjetra...

Dobar Dan! mogla sam satima promatrati tog èovjeka a da mu lice nisam vidjela...imao je najtoplije oèi na svijetu, iako ja te oèi nikada nisam vidjela svojim oèima...daklem imao je oèi najdivnije i najtoplije i satma sam ga mogla promatrati...imao je kosu, kosu divlju i ukroèenu osim jednog èuperka koji je stalno virio, ponekad bi ga ostavio, tako je barem govorio,mislim meni je odgovarao na moje molbe > ostavi ga, ostavi, a daj < stalno sam ga gnjavila tim jednim te istim zadatkom, koji je njemu èini se bio poprilièno simpatièan...iako nebih se kladila...ne ulazim u tuðe misli...

Stop...satima ga promatram još ponekad i više, možda i èitav dan, možda i èitave mjesece, možda i možda i možda...jer nisam svjesna ja..nitko nije svjestan koliko smo zapravo svjesni...satima sam promatrala tog èovjeka s najtoplijim oèima koje nikad nisam vidjela svojim oèima, ali sam vidjela svojim oèima, a oèima nisam vidjela! Stani! Razumiješ li Dražene?Vidjela sam tog muškarca s najdivnijim oèima i najtoplijim oèima i on je vidio mene svojim oèima, ali me nije vidio svojim oèima.

Prièa se proširuje, a nije prièa veæ je stvaronst, ovo i ono...sada dvoje ljudi vide oèima, a nevide oèima...Stop...jedne zimske veèeri dok su pahulje padale nježno poput lahora...što je kvragu i lahor?Jedne zimske veèeri dok je snijeg padap poput lahora nježno, i dok je hladnoæa grizla lice...tada je što?Možda je tada moglo...Stop...ako je moglo, onda nije bilo, a ako nije bilo onda nije bilo i onda prièa nije bila i o èemu to onda sada pišemo?

Dobro...dugo nisam vidio svoj rodni kraj,proljeæe je sada, mene obuze sjeta, ja ti pišem pismo stari prijatelju moj, daj mi reci što ima novo, sve mi reci stari moj...

Pa prošli su dani...ja promatram tog muškarca s najtoplijim oèima, ponekad je kako sam kaže umoran poput peseka, a ja sam dosadna ko maèka...pas i maèka, što dovodi na to da i on kao i ja radije voli pse od maèaka, ali rekao je da nesmeta što sam ja poput maèke, napasna slatko, oke lažem on nije upotrjebio rijeè slatko...on nije sladunjav poput mene....a ne, ali on je lav...mislim u podznaku...to sam saznala jednom dok sam rekla da ja nemogu na kraj s lavovim a, ali nisam imala pojma da lavovi mogu na kraj sa mnom...i onda smo završili razgovor na tome...mislim na tome da je on lav, tek toliko da znam...a ja mislim da on zna da sam ja postala ljubiteljica lavova, evo sutra da mogu ja bih otišla u afriku i dovela si doma jednog...onda bi me on pojeo i onda ovaj lav, više nebi imao malu maèku da mu slatko dosaðuje...daklem nemogu otiæ po lava...

Promatram muškarca s najtoplijim oèima na svijetu i satima ga promatram, ima veliku dušu poput balona napunjenog s helijem, i sve ode u zrak...ako ga diraš di nesmiješ, onda on zbriše, pa ne kaže se uzalud ne diraj lava dok spava, pa ga ja nediram...promatram ga ja i on ima veliko srce poput patliðana, znam možda se to èini malim, ali patliðani su posebna vrsta povræa, sad lažem, iskreno nikaj mi drugo nije palo na pamet osim patliðana, a sad...on ima veliko srce bez obzira na patliðane...iako on to skriva i neæe nikome reèi...pssst...ni meni nije rekao...pssst...ja znam vidjela sam dok je spavao, srce je malo izašlo van da se prolufta...ma daj kako srce može izaæi van da se prolufta, prièaš bezvezarije...pa dobro ja sam izmislila da je srce izašlo van na luftanje, a ako sam ja to izmislila to ne znaèi da nije istina,to je moja istina...dobro dobro ima srce veliko ko kuæa...

I on ima i on ima...ima sve...a nesmijemo prièati što sve on ima, on æe se ljutiti, ma neæe se ljutiti, ali sad sam izmislila da æe se ljutiti kako bih se izvukla, jer neznam pojedinosti...ma daj...

Ma nedam...trrantrantran tran trantrannnnn

Promatram muškarca s najtoplijim oèima, najviše onda kada zažmurim, onda je on lièni heroj...onda je on indijanac, onda je on kauboj, onda je on batman, onda je on sve kaj mi padne na pamet, osim transvestita, ja njega nikad nisam zamislila kao transvestita, ali je bio kad me razljutio jednom pop...imao je crnu dugu halju, i imao je bebastu facu...imao je bebastu smireenu facu...i bio je preprepre dosadan jer me razljutio pa sam ga zamislila kao popa i onda bi on satima držao propovijed u mojoj glavi o razlici u godinama...tada je bio pop...e onda je ponekad kad je blag i svadak, e onda je, e onda je samo on najtopliji muškarac na svijetu, bez ièega drugog, bez godina, bez zanimanja, bez optereèenja, bez ikakvih detalja,onda je on samo on, onda je najslaði, najopušteniji i ništa ga ne muèi, onda je on što on želi biti, pa ja tada samo zamislim da je to on i ništa drugo...najtopliji muškarac na svijetu, jer me trpi, jer me trpi, jer me trpi, iako sam ja svakava, luda, dobra, mila, draga, nervozna, iako sam prava ženturaèa...svejedno on je tu...najtopliji muškarac s njatoplijim oèima na svijetu, iako sam ja to vidjela svojim oèima, a nisam vidjela svojim oèima...pa sad i on pomalo vidi, a nevidi svojim oèima...ma dobro Dražene, zagonetka uopæe nije bila zagonetka...kada je zagonetka odgonetnuta od kad je pisana...ha pa znam da si znao da si ti najtopliji èovjek s najtoplijim oèima kojeg znam svaki dan...

Dobar dan Dražene, umoran si kada èitaš ovo...ma ma ma znam ali došlo i je tako...ma ma ma znam da baš i nije smisleno Dražene...no dobro Dražene znam, znam, znam da sam šašava...da Dražene neæu više prièati da sam šašava, znam da ti nevoliš kad ja prièam umjesto tebe...Dražene a èekaj, da se popnem na vrh prstiju, hajde hajde...vidiš da se sramim, daj daj brzo dok nisam vidjela ja...cmok cmok cmok...odzvonilo je... hahhahahahahah opet sam te poškakljala s kosom?

A nisam htjela...idem, idem, idem, idem, evo idemmm...vratit æu se...uvijek se vratim...vrata su odškrinuta...meæava je vani, snijeg pada...požurit æu se obeèajem...èekaj me...vratim se...odmah...



Daniela ( ma volim ja tog lava hahha)

U ove veèernje sate, ovaj miris proljeæa koje opija, jednostavno zanesena svime, pa i nekim davnim sjeæanjima došlo mi je da napišem jedan dio njemu!
Vjerujem da æe moje ljubavi, moji muškarci,uplašeni djeèaci i vjetropiri ovdje pronaæi dom...
Dom imaginaran, satkan od sjeæanja...ali siguran i neslomljiv!
Suvišno je sve...pjesma æe reèi sve...


SVE ONO STO TI NEMOGU RECI

Jutros me probudio tvoj glas i tvoj dah, a bila je to samo budilica.
Na tom putu ka jos jednom novom danu poljubila sam te dok si ti jos
lezao u krevetu poput bezbriznog djeteta, a bio je to samo izguzvani jastuk.
Danas sam te stravicno zeljela dok sam samponirala kosu i skidala alge s moga lica...
Skuhala sam i rucak, samo ono sto ti najvise volis jesti, a da ja niti neznam sto je to.
I da postavila sam stol za dvoje...naišla je susjeda i ona je bila ti...
Dok sam pricala s njom ja sam pricala s tobom i promatrala kako ti viri cuperak.
Danas dok sam se smijeskala prolaznicima, drzala sam te za ruku i voljela sam te s okusom cokolade u ustima.
I dok sam kupovala namirnce u trgovini, u svakoj namirnici se skrivao tvoj lik, u jabukama, cikli, kruhu, pasteti koju nisam kupila, cak i u pasti za cipele, i tako mi je doslo da pokupujem sve artikle u trgovini i da bankrotiram...
Danas sam ti sjedila u krilu, bilo je to negdje oko tri popodne, bila sam umorna i sita svega...
Danas sam te voljela kao sto te volim svakog novog dana, a tebe uopce nema uz mene...
I zato ja cinim sve ono sto ti nemogu reci...

Moje ime je Daniela, imam 22 godine i roðena sam Zagrebèanka...više volim kada èujem ono ''purgerica''.
Dugo sam se spremala zapoèeti napisati blog, zapravo zapoèeti s izražavanjem na ovaj naèin.
Zašto?
Zato jer volim biti slušana i volim slušati druge ljude, volim komunikaciju i ona mi je potrebna da bih bila zadovoljna, vjerojatno jer sam poprilièno društvena osoba, a na ovaj naèin, prilièno zgodan mogu reèi sve ono što ja želim reèi i što živi duboko u meni, pokoja misao,maštarija ili potreba...
Ovako mogu biti sve ono što osjeæam da želim biti u odreðenom trenu, mogu biti ja jer me nitko nemože sprijeèiti ili reèi to nevalja, to nije u redu...jer je sve je u redu, sve ono što živi u nama, mi imamo pravo iznjeti na vidjelo, ako želimo, glasno izreèi i biti ljudi.
Možda æe moj blog biti samo buntovnièki nabrijan, jer mi je dosta ogledavati ovo vrijeme oko mene i ove ljude koji nemaju želje ni volje boriti se...a možda mi samo treba pokoja topla ljudska rijeè ili ona kritièki nastrojena pokuda, o dajte mi je...ja želim!
Sada bih trebala ispisati nešto više o sebi? A zašto bi ikoga zanimalo kako sam ja graðena, da li sam lijepa ili sam možda manje lijepa...ionako je sve to prolazno...a i ovdje?
Ovdje je konkurencija mnogo opakija, ovdje se samo možemo dokazivati pisanjem, oštrinom i možda duhovitošæu, ovdje moje sise,noge ili bedra neigraju nikakvu ulogu!
Da li sam vodenjak, riba ili lav? Da li sam smetlar, odvjetnik ili ginekolog?
Da li imam kuæu, auto ili stan, ovdje smo svi jednaki...o jeeeah hvala nebesima na tome...
pa zapoènimo...
Ne obeæajem da æe uvijek biti zanimljvo dapaèe, obeæajem da æe biti poprilièno nepredvidivo.
Pa ako vam se svidi zavirite i oglasujte se ljudi, prihvaæam sve...
Do sljedeæeg unosa, malo zanimljvijeg i preciznijeg,pozdravlja Vas :

Daniela