|
...linije njegovog lica nikada nisu reflektirale njegovu unutrašnjost.A bila sam dijete i nisam imala pojma o tome što to zapravo znači,dakako što znači biti osoba koja kao i da nema lice,dušu,osmijehe,suze i grijehe.Što znači biti samo izgubljena matrica koju su pogrešno uklopili u neki pogrešan svijet.
Ponekad čekajući da se otkrije njegova tajna strana,nadajući se da ću ipak vidjeti kako postaje naposljetku čovjek,strahovala sam da usput neizgubim sebe u tom kaosnom,poluprivlačnom svijetu gdje se mašta isprepliče s zbiljom.
I danas shvaćam, ja sam uvijek bila svoja...i onda kada su propali sni, ja shvaćam ja sam uvijek znala da podignem svoje raspršene dijelove, a drugi su me samo promatrali,a ja snagom obdarena i u trenu kada sam vidjela samo posprdne riječi u očima i kada sam čula pogrdne osmijehe na usnama!
Vrijeme je neprestano jurišalo, a noći su postajale jedini smisleni dio mene,dio stvarnosti u kojoj su riječi letjele iz mene i ostavljale tragove na papirima, na brdima izgužvanih stranica njegovo ime kao točka na dovršenu misao,jer uvijek je i bio glavna misao...
Sada sam dobila poljubac realnosti i možda sam napokon spremna reči mu ZBOGOM, i znam da sva ona ljubav nikada neće izblijedjeti samo u prošlosti, a budućnost!?Ah sada je ja nemogu umanjiti,obezvrijediti,uništiti, niti poreči time što sada postajem otvorenog srca za nekog drugog.
Naposljetku on je bio dio mene i samim time što je uopće i bio,zapravo znači da će uvijek i biti dio mene,kao i svi oni prolaznici moga života...
Dotaknuo je moje srce što kuca u grudnom košu,a ja sam tada znala da je samo vjetar, a ne čovjek,jer njegove su ruke hladne,daleke i uvijek samo izmiču...negdje...gdje moga imena nema.
A nekada sam vjerovala da je prvi pogled moga srca i njemu značio spas, a značio je samo prijelaz iz pakla u raj bez mene,ja sam bila samo sredstvo!
I onaj dodir njegovih nesigurnih riječi sada se blagonaklono smiješi mojim obrisanim suzama, jer sve je svršilo dobro, ja sam bez mržnje,ogorčenja za njega, a on,on zna odgovor zašto je linio sve što se tada doimalo tako ispravno, a sada označava nepremostiv jaz između nas dvoje, između dvije duše, na tren pravilno spojene,samo onog jednog dana dok smo se oboje imali čemu i nadati...
Dan kada je iz njegovih očiju blistala blagonaklonost i kada je savršeno izgovarao moje ime...
Takvih dana nikada više neće biti,jer tako sam sada mirna,spokojna i želim napokon udisati zrak bez straha hoću li dijelić tog zraka ukrasti i njemu.
Sranice su sada ponovno prepune divljih misli, nema straha da ću ga nečim povrijediti...jer napokon sam otvorila oči i ugledala svijetlo u ovoj dugogodišnjoj tami, tamu koju je on sam ogrnuo oko sebe, a ja sam je samo željela odgurnuti,odmaknuti,a sama sam je ogrnula i na sebe, i tako je nastao mrak oko nas oboje i nikada se u njemu nismo mogli boriti jedno za drugo,jer dovraga nitko od nas se nije znao dosjetiti da upali svjetiljku!!!
|