|
U ove večernje sate, ovaj miris proljeća koje opija, jednostavno zanesena svime, pa i nekim davnim sjećanjima došlo mi je da napišem jedan dio njemu!
Vjerujem da će moje ljubavi, moji muškarci,uplašeni dječaci i vjetropiri ovdje pronaći dom...
Dom imaginaran, satkan od sjećanja...ali siguran i neslomljiv!
Suvišno je sve...pjesma će reči sve...
SVE ONO STO TI NEMOGU RECI
Jutros me probudio tvoj glas i tvoj dah, a bila je to samo budilica.
Na tom putu ka jos jednom novom danu poljubila sam te dok si ti jos
lezao u krevetu poput bezbriznog djeteta, a bio je to samo izguzvani jastuk.
Danas sam te stravicno zeljela dok sam samponirala kosu i skidala alge s moga lica...
Skuhala sam i rucak, samo ono sto ti najvise volis jesti, a da ja niti neznam sto je to.
I da postavila sam stol za dvoje...naišla je susjeda i ona je bila ti...
Dok sam pricala s njom ja sam pricala s tobom i promatrala kako ti viri cuperak.
Danas dok sam se smijeskala prolaznicima, drzala sam te za ruku i voljela sam te s okusom cokolade u ustima.
I dok sam kupovala namirnce u trgovini, u svakoj namirnici se skrivao tvoj lik, u jabukama, cikli, kruhu, pasteti koju nisam kupila, cak i u pasti za cipele, i tako mi je doslo da pokupujem sve artikle u trgovini i da bankrotiram...
Danas sam ti sjedila u krilu, bilo je to negdje oko tri popodne, bila sam umorna i sita svega...
Danas sam te voljela kao sto te volim svakog novog dana, a tebe uopce nema uz mene...
I zato ja cinim sve ono sto ti nemogu reci...
|