Danielaland : Svevremenski let

petak, 30.07.2021.

Gdje smo mi ?

Pa što?
i ja sam samo tvoja mala mrva
mali treptaj trepavice na tvom oku
mini mini mini
tvoje soli iz oka
ono što svima želiš sakriti
prikriti
moje malo malo malo
najmanje
kucanje srca
jer eto i ti se
kao i ja bojiš
da je sve ovo samo jedan čin
pa će pasti zavjesa
a onda
onda
onda?
gdje smo mi?

30.07.2021. u 23:47 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.07.2021.

Nije li tako ?!

Ponekad sam tako snažna u tim svojim ludostima i slabostima
to se zakači za kuku dana
pa ja pomalo visim, bože, kao da visim
a sva sam predana, bože koliko čovjek može biti predan
ha?
izrana pišem pjesmu, naslanjam se na tvoje rame
pa ti govorim, ovo neće trajati zauvijek
jer zauvijek nema ime, prezime, zauvijek nema ograničenja
ti me možda i ne shvaćaš i ne čuješ
a ja već blistam tamo, bože, tamo negdje dalje
gdje nikada i nisi bio ništa osim mene same
i smiješim se, sve će se ovo ovdje pomalo izbrisati
gumica ide niz po niz
pokret po pokret
kao i onda dok ti mene ljubiš
dok me jedeš
dok nestaješ u meni, a opet, a opet, a opet
u sebi si snažan i konkretan
čulan, čvrst, odlučan i nezamjenjiv
jer ti sebe samootkrivaš kroz mene i moje, mojeće
u kojem toneš i padaš i nestaješ na tren, samo na tren
sve dok ne otvoriš oči i onda se vidiš
i sebe i mene i svijet i ljude i izgubljene stvari i pronađene stvari
svo ludilo i lubenicu bačenu o zid
i automobil na kojim su ispisani tragovi
sve se to umiješa, izmiješa i nastane nadrealna slika jednog bliženja
tebe to zapljuskuje, kao što i mene zapljuskuje
i ne pitamo se do kada će trajati, već što će to točno trajati?
čekamo vrijeme u kojem ćemo prestati čekati
u kojem ćemo sve ovo zaključati
pa krenuti uz stepenice
odlučno, korak po korak
i onda se sve ponovno izokrene
jer moja je odlika i moje je pravo
hirovitošću ispisati nove retke
pa naglo odlučim danas ću ispeći dva kilograma janjetine
iako sam sama i iako ću je morati jesti danima
no što to za mene točno znači?
misliš li, pomišljaš li možda, da su to sve pripreme za jednu novu budućnost?
onu u kojoj ću prestati koristiti samo jedan nježno plavi tanjur?
ha?
nema to veze, nema to veze, nema to veze!
ja već sebe slutim
ja već sebe jako dobro vidim
ja sam već sebe dovoljno preoblikovala
za sebe, za svijet, za...
za
za
za
i ponovno, pomažem drugima, da bih pomogla sebi
odlazim u dućan
Lindi kažem, dobar vam dan Lindo, nije li lijepo imati ime koje vas naglašava?
Linda se smije, Lindi je to čudno, jer nijednoj Lindi, nijedna ne-Linda nije rekla:
Lindo vi ste lijepi, i ime vam je lijepo, nije li to lijepo?
I svi se smijemo, svi postajemo mali teatar od dana
Danas je sveta Nedjelja, već sam rekla, već sam to odavno naslutila,
u ovim danima ispred nedjelje
I onda priča krene, onda se sve otkotrlja, kao klupko vune
I Linda i ja i dječak koji kaže muškarcu na blagajni
ozbiljno i smjerno : to nije njeno!
Kao da me i on pomalo štiti, sada kad sam već otkrila svijetu sve svoje nježne strane
nema tu više patnje i boli
samo ljubav i nježnost i predaja i pomalo, da, pomalo žudnje
pa prekoračim ponovno
prekoračim
ispraznim zelenu plastičnu košaricu
izvadim samo mali, škuri kruh i deset dekagrama mortadele
mortadela...
ah
i izlazeći iz dućana pogledam u nebo, bože sve se ponovno njiše
uz to jugo, to jugo koje raznosi i moje misli i moje strahove
pa samo nastavljam biti ja
ponovno sjedam za bicikl
kao da sam jahačica
kao da sam na predivnom, zlatnom konju, kojeg sam jednom sanjala
i jašem i nestajem u divljini
no sve se zaustavlja pored običnog kafića uz more
spuštam bicikl, pomalo drsko i karakterno
kao da ga odbacujem
kao da je on suvišan dodatak mojega ja
kao ohola kontesa ulazim i svi, baš svi se okreću za mnom
iako nisam uopće niti lijepa, niti zanosna
ali smijem se, pa ja to oduvijek znam,
ja sam, ja sam, ja sam
karizmatična
sjedam za šank i promatram te djevojke, djevojčice na pragu adolescencije
i znam
tako dobro znam
da ih uopće nije briga niti za svijet, niti za sve ove neprilike koje su oko nas
jer i ja sam
i ja sam i ja sam
jednom tada, bila ta
i lijepo je dati neuobičajenu napojnicu
samo da vidim kako se jednoj od njih zacakle oči
i tada, tek tada, povjeruje i ona, ta jedna djevojčica-djevojka
da postoje i odrasle žene
žene koje mogu sve i koje nikada neće prestati iznenađivati svijet oko sebe
tada postanem još sigurnija da ovo nije bila samo slučajna odluka da odem sama
baš i upravo sama na kavu
jer u toj šalici kao da se skupio talog i mrak svijeta
kojeg sam popila, ispila
pa se duboko nasmiješila i rekla:
u redu je, sasvim je u redu, u redu je...
Daniela može osvojiti svijet
i zavjesa je pala, kao što pada uvijek, kad Daniela sebi kaže
sada ćemo postati mirisni otisci
otisci na svevremenu u kojem smo oduvijek bile!
ništa i nitko
nitko
nitko
nikada neće moći izmijeniti ovaj dan
i nije li to sav čar?
Nije li to prekrasno, najljepše snoviđenje?
Nije li tako?
Nije li tako?
Nije li tako ?

25.07.2021. u 13:57 • 7 KomentaraPrint#

Jutarnja etida


Za sve je kriv Pupačič i njegovo Dobro jutro more
i za mene
i za tvoje dlanove raširene i nanešene na moje
na moje
ženske bokove
dobro ti jutro jutro
jutros u jutru
dok
pronalazimo jutro
tek novi početak
mali valcer
orkestar samo za nas
trzaj bila
otkucaj noći na bijelom
bijelom
malom
stolnjaku od naših tijela
i drhtaja
i žila i traganja
još jedan zagriz prema naprijed
prema koracima za koje treba imati snage
prema koracima načinjenima od bluda
bludno moje jutro i bludno moje more i bludna moja planino
dobro jutro moje očima vidljivo i nevidljivo
dobro jutro jutro moga jutra
i jutro moga sna
dobro ti jutro jutrom
jutreći ja te dozivam




25.07.2021. u 09:07 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 21.07.2021.

Srastanje


U podne u vrelom, sićušnom, kuckavom srcu,
mojem srcu!
broje se minute
dok ti objeduješ
ti ručaš
ti unosiš malo energijice za moju stabilnost
kako bih ja tebi mogla dati
sve što mi ti želiš predati
o, bože, zašto je ovo toliko lijepo
ja sanjam tvoje tanjure, vilice, tvoje stolnjake, tvoje malo crno tele
sve se to ziba u velikoj zibki ljubavi
ne pitam se više ništa, ni gdje, ni kamo, sve je ovamo, ovdje, tu, sada i zauvijek
tu sada, zauvijek
minute, vječnosti, stoljeća, sve slutnje, potrebe, istraživanja, svo ludilo i sva nadanja
sve je tu
tko si?
imaš li ti uistinu lice
ili je sve samo tko si?
a ja ovakva, malo podatna poput krzna tvog psa, pa ohola kontesa,
no ti mi nadjenjuješ nadimke, ti mi otvaraš nove likove
ti se sa mnom smiješ i sa mnom miluješ mene!
ti jutarnjim dahom dišeš u me, u moju slobodicu
dok se nad tebe nadvijem, dok te zahtijevam
dok ti se nudim besramno i sramno
ah, te moje dvije strane
ti ih jednu, pa drugu dotakneš
pa pobogu imaš i ti dvije ruke
i grliš ih i sjedinjuješ
bez da kažeš i jedno, jedino protiv
samo me dugo ljubiš u lijevu klijetku srca
i završavaš negdje na jednoj od sitnih trepavica
jer me nikada nisi htio drugačiju, nego ovakvu
goropadnu i milu
savršenu sa svim tim okovima oko sudbine
ti ih razbijaš, jedan po jedan
strpljivo kao da si neki svetac
a samo si krvav, samo si meso i žile i osmijeh, bože, samo si osmijeh
i slušam te kako dišeš
kako se uzdižeš iznad nas oboje
samo malo paziš, da ja ne padnem, da se ne poskliznem
i mašeš mi, ti mi uvijek mašeš radosno
svojim predajama
a ja sam toliko teška nekada, uistinu jesam
teška i sebi i svijetu, iako velika koketa, veliko dijete
pomalo infantilna u odnošenju prema danu
a onda, kad te stegnem, kad se smjestim na tvoj obraz
onda kad me ti uglaviš između ramena i obraza
nitko nije veći, moćniji
nitko, nitko, nitko!
nitko nije toliko bio nečiji zakon i nečija odredba
kao ti moja i ja tvoja
i što više znači to vrijeme?
baš ništa, ništa, ništa...
sve je u toj toplini umiješano, slikano i stvarano
sve što će biti jučer i sada i sutra i zauvijek
jer tko bi nas više ikada mogao razdvojiti
kad nas je ovako sljubio
slijepio
sašio
zakovao
zavario
MA
samo nas je dugo, dugo, dugo
usmjeravao
da padnemo oboje, niz životni avion
da letimo među oblacima od ljudi
i oni nas gledaju
malo se plaše, da
malo se plaše!
gdje ćemo to nas dvoje sletjeti
gdje ćemo se rasuti, raspasti, gdje ćemo mi prestati
a mi
mi
mi
mi
mi se samo čvoramo u vez
vez bez veza
vez bez obaveza
vez bez
bez bez bez
samo smo smo smo
ti i ja
žilama isprepleteni iz kože koja raste
obujmljuje nas
da napokon postanemo
velika svemirska beba

21.07.2021. u 12:47 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.07.2021.

Prst sudbine

Uistinu to tako jeste, to tako biva, to se tako našiva jedno na drugo
usnica na usnicu, koža na kožu
prsti se polože između praznine tuđeg dlana
I sve se zavrtloži
I ona postaje njegov blud i sram
U tim se očima oslikavaju smrti i rađanja
Sve ove godine, svi ti životi, svi ti ljudi, sva ta događanja, odvijanja, savijanja, povijanja
Kao kad odmataš dar,
dar koji si čuvao, kao, Bože, sva ova stoljeća a nitko ga nije vidio, shvaćaš li, nitko?!
Jer u želji, trudu, poniranju dar se je sabio, povukao u jednu malu, majušnu, kristalnu kutijicu
Hoću li ti, uistinu hoću li ti dati taj ključić, taj komadić svjetlosti koji će progutati tame?!
Jesam li ti ga već dala?
Pronalaziš li ga na boku?
Samo mali, topli dodir vrhom prsta, sitna nježnica, bližilica ljubavi?
Uistinu gdje si se ti to ugnijezdio, koje su ovdje nevere vođene tvojima?
A ipak pomišljam, pa mi smo se, mi smo se
nebom obgrlili, i sada se smijemo, samo se smijemo
kao kad se smiju oni koji su već odavno izgubili bol
I otvaram ti svoje krilo, u koje spuštaš svoje snove,
pažljivo ih sadiš kao što se sade nježne, nevine biljčice
pa u mojoj zemlji, kao da raste milijardu sitnih svjetova
a tek jedan, možda će, pružiti ručicu, uhvatiti mali prst tvoje sudbine
i sva toplina naših bića mogla bi se,
morala bi se nametnuti,
trebala bi se sliti
u hlapljivom gutljaju mlijeka



15.07.2021. u 12:57 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 13.07.2021.

Čini mi se da sam poludjela

Mali se grašak znoja zakotrljao iznad usnice, poližem ga tako, kao što se mačka oblizuje nakon što popije mlijeko.
Malo, to je samo malo uvrnuto, jer to tako čine ljudi od strasti, izvode ludorije, vratolomije, salto mortale, a onda i upravo stoga su :
živi, živi u životu, živi u ludilu, živi u smrti, živi nakon smrti, iznad smrti, nad smrti, smrti.
Udah kroz nos, zaranjam duboko, plačem, rasplakala sam se, kad si me dodirnuo jutros, prekjutros, prekjučer, u prekovremenu svega i svih.
Mala lokva suza.
To ne traje dugo, pazi, zapamti, unesi u svoje crtovlje, nisam uvijek samo more, nekad sam i rijeka,
rijeka koja teče, kola, ubrzava sve što joj ti doneseš na dar.
Ona se požuri prestignuti, jer joj je slijev bitan.
Sliti se, predati se, dati se, odati se Moru...
I on je pisao : Dobro jutro More, kojemu je to moru pisao, osim Moru nad svim morima?
Jesam li, a nisam li i ja tvoje nad sve?
Ja ću to sigurno biti, jednom kad me neće biti, jer će me prah i pepeo ponuditi malim, sitnim, mravima, i onim gadljivim ličinkama.
Daniela, ludice, smotkice, zavodnice, Daniela oproštenice moja...
Daniela hranice budućim kukcima.
Temeljice i osnovice prirode.
A nije li ovo, oh, sve ovo sada, taj temelj, to krvarenje usred rečenice?
Hvala, Molim, Izvoli, Oprosti, Oprosti, Oprosti...Mi...sebi, nama.
Gdje su ovdje vrata ? Gdje je izlaz ?
Gdje je i tko je onaj koji nas je uzeo u dva različita dlana, i namjestio, umjestio, spustio u istu malu čarobnu kutiju?
I ove naše oči, očice, gledaju se tako dirljivo i plaho, zeleno i modro, modro i zeleno.
I tko se još plaši, ako se mi ne plašimo?
Koji je ovo strah, a koja je ovo vjera i povjerenje?
Koja je ovo silazna putanja nebitnosti?
Koje je ovo uspinjanje od povjerenja?
Ni riječi, ni riječi, ni suze, ni šamara!
Samo smijeh, od kuda taj smijeh toliko donira mojoj sreći sreću?
Od kud sad smijehom veslamo snagu želje?
Od kud tvoj glas, kad te čujem, i dok nisi tu?
I dok ti moram na brzinu samo reći...tu, tu, tu...
Jer ispada, tako je naslikano na ovom papiru od vremena,
da ti Jesi bijelo na bradavici majke koja se izdaja...
Ti si ta iskonska potreba za hranom i bitkom,
čini mi se da sam poludjela...
čini mi se da sam poludjela...
čini mi se da sam poludjela...



13.07.2021. u 15:27 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.07.2021.

Ponornica


Dok se stisnem u samu sebe provjeravam svoj teritorij,
gdje se, tko se, zašto se tu nastanio?
Pružaš mi ruku, dotakneš usnama vrh ramena, kutak usana, ušnu resicu,
malo popustim, pa te odgurnem, kao divljakuša, amazonka, nepovjerljiva divlja životinja!
I tako sve bude naneseno na bok ljeta, moja divljina i tvoja smirenost.
Ti popuštaš, kad ja napadam, ti napadaš kad ja spavam.
Samo kad spavam.
Da ne osjetim porezotine tvojih očekivanja.
A ja spavam tako malo, hodajući svoje snove.
I ti se prijetiš, ti se ljutiš, ali me ljubiš u središte mog umora.
Umor koji se smjestio tri centimetra ispod moga pulsiranja.
U njemu kao da nikad ne prestaješ biti,
dok hodam, kuham, razgovaram, dok vozim bicikl, dok plivam i dok, dok, dok...
Dok sretnem prolaznika čiji se pogled zalijepio za moja leđa,
za kapi moga znoja ne od sunca, nego od sunčevog doticanja...
Dok te on čuje kao onog koji klizi jutarnjim bedrom,
kao udicu koja se uhvatila za moju žensku udubinu,
pa se više ne zna tko je tu koga ulovio ili zakačio,
sve i dok se taj čovjek razmiče, sa zbunjenim smiješkom i spotakne se o shvaćanje, da sada i ako, ako, ako...
Više ne postoji ako, već nikako, sigurno, drsko nikako...
Koje si još jučer prije kiše, prije nevere zahtijevao, kao što dijete zahtijeva sisu,
dijete je gladno, ono treba...
I ti pomalo mene trebaš, da bi me dijelio sa svijetom a u sobi sebe uhvatio za ruke,
jezikom me svojim ispisao i zapečatio, da postojim takva, tek kao jedna od mnogih ja,
za tebe ovakva, za sebe ovakva, za druge nevidljiva.
Udah, ovo već nema kraja...
Ovo već neće prestati teći,
ovo će biti moja sveta i prljava rijeka Ganges,
ovo će biti ponornica i pohotnica životne žile i neka traje, traje, traje...



05.07.2021. u 15:37 • 4 KomentaraPrint#

subota, 03.07.2021.

Blood cycles


Jutros, jutros, jutros...
Koje je boje jutro u kojem te ugrađujem u svoje vene, žile, u organe?
Boja tvog smijeha ili tvoje mudrosti?
Boja tvoje predaje ili odstojanja?
A zar bi mogao Ti, odustati od ove čipke ranjivosti, koju pleteš već danima?
Shvaćaš li koliko si svojih suza utkao u moje suze?
Nisu li to nastala jezera?
Mrtva i tiha jezera onima koji nikada neće stići, jer tu se mi,
sada se Mi, ti i ja tu čistimo.
Kao što se čistim ja u svojim mjesečnim ciklusima, u kojima ti imaš glavnu riječ.
Jer jednom, jednom bi se sve to moglo zaustaviti, zbog velikog praska iz kojeg nastao je SveSvemir.
U noćima, noćima, noćima
i jutrima,
popodnevima i siestama koje ti prekidam!
Prekidam li neki tvoj strah, nadu, ljubav ili mržnju?
Što ti prekidam, a da ne vidim?
Dopustio si me.
I grizem usnice, grizem ih, nekad zarijem zube duboko, ne marim niti za tragove, niti za bol.
Od komada moje boli, tvoja se briše, tvoja sam gumica, korektor.
Od moje nutrine, činim ti platno.
Prišapnula sam ti dahom, nanijela ti boje.
Ispratio si moje prošlosti, te aveti, te krvave i prljave ruke, koje su mi plesale oko glave,
umjesto aureole.
Ti si mi čistim, bijelim, koje istječe iz tebe, poput guste tempere, naslikao obraze.
Jesam li ti lijepa?
Zašto mi to govoriš, govoriš, govoriš...
Ti si već donio odluku, na koju ne mogu ostati izgubljena, kao što sam ranije i u prijevodu, smislu i besmislu.
Poništavana u svom postojanju, ona neljubljena i nevoljena, zbog hira.
Tanke su i neiscrpne te linije u kojima grabimo život kao autoput.
Autocesta ove ljubavi, ovog ludila, ovog smisla u trajanju nosi, nosi, raznosi
i mene i tebe, čini se kao, kao do vječnosti!




03.07.2021. u 11:27 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©

Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec




Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...





Web Hrvatska
Tamna strana