Danielaland : Svevremenski let

srijeda, 17.08.2022.

Summertime


Ljeto je vrijeme kad se sitnice skupljaju kao najveće vrijednosti, tada, tek tada ljudi se smekšaju,
kao da ih krema za sunčanje opusti, pa hodaju kao opijeni i pristaju na sve,
na skuplje račune doručaka, ručaka i večera, na skuplje račune smještaja,
samo odmahnu dlanom i da, može, može, u redu je!
A ja, vladarica ljeta, trezveno gledam na njega, ono me ne može zavesti kao što može one koji ga grle samo kratkoročno,
jer ljeto i ja smo odavno jedno, sve cake, prijestupe, zavrzlame znam.
Ljeti, kad vam kažem nema dobrih karata!
Ljeto vas uvijek, ali uvijek pobijedi jer ono vas iznutra dotakne, oboji, podari vam nove nade i vjerovanja,
a jesen, ona sve to pobriše kao učiteljica koja nema strpljenja sa nadobudnim učenicima.
I lako se pogubiti jer ljeto je fatamorgana za one kojima trebaju naočale duše, oni ostali
plivaju niz struju i prihvate što je da je...kako je tako je, tako je kako je.
Žuto, modro, bijelo u zagrljaju.

17.08.2022. u 17:17 • 0 KomentaraPrint#

Ljetnina



I tako odjednom jesen je zagrizla noć, polako se šulja i grabi ljeto za vrat, no danju, danju još sunce caruje i nastaviti će tako do kraja listopada...spremna sam, sad dolazi ono najbolje, čitava paleta boja, mirisa i okusa...

Kasno sunce grije tamnije, kao kad se vatra rasplamsa, kad samu sebe nadraste.
Takvo je ovo poslije podne.
Poslije nečega je u dnu mene, pa me zapljusne i ostane samo taj silni poriv unutar utrobe.
Kasno ljeto mami da se predam, kao kad se odrola smotani peškir na šljunak obale.
Promatram sve ove boje koje mi iznese obična zrela smokva, pomišljam : nitko je ne želi dok je nadohvat ruke, i mene kao i te boje razbije buka i silina želja. Silina ove vreline u kojoj su zgužvani jastuci snova, sanjarija, pa se samo može izdahnuti. I potonuti, utonuti u more...a dok se korača prema njemu samome i u more snova, baš kako Tedi piva.

Dugačko crijevo ispunjeno vodom, vijuga kanalom niz ulicu. Prvo je palo kao mrtvo, a onda se pod pritiskom razbudilo.
Jedna malena zmijica, prepušta se tom čudnovatom valu koji ju nosi.
Čovjek bijele kose, govori nam: pazite, tu je!
I ja stojim i na tren se smijem toj ludosti.
(U sebi.)
Pita me: jel je stala? Je, kažem ja.
Pokušajte još malo niže.
I on ju još jednom cilja vodom, bezuspješno, crijevo je kratko.
I odjednom se više ništa nema za reći, osim laku noć


17.08.2022. u 13:13 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 19.07.2022.

odluka




Još uvijek si ne želim priznati da sam kiksala kod kreiranja,
to ti je kao kad po prvi put slažeš krevet ili ormar bez uputa,
trebalo bi biti logično, svi dijelovi su tu, samo treba sve učvrstiti,
zategnuti, prisloniti, ali...dogodi se taj ali...pa idemo ispočetka.
Do tebe je stigao moj glas, nakon točno sedam tjedana i dva dana.
A ti, ti si ostao zbunjen i neodređen, kao ništa ti se ne događa,
a lice ti je tamnije no ikada ranije, nisi ošišan, nemaš sjajan pogled,
postao si oštro platno, postoji ta sjena.
I desna ruka, kao i moje bolno rame tri tjedna unazad,
zašto smo uvijek povezani, kad ti činiš sve da nas odvežeš?!
Možda je vrijeme da ispišem novu priču, bez grča ovaj put.

19.07.2022. u 23:07 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 08.06.2022.

Misao o danu


Danas je pred kišu, još su se u sinoćnjoj, kasnoj šetnji zaigrale sitne kapljice, žurila sam kući kao mrav koji nosi veliki teret,
bila sam udaljena četiri kilometra, nije mi se dalo žmikati odjeću, a niti nahladiti stopala.
Sad sam eto pustila a vintage christmas playlistu, vrlo jasno se sjećam kako sam istu ovu playlistu slušala s Margaret prošle godine u listopadu.
Nešto se dogodilo s mojom percepcijom vremena, ili kako je Magi rekla, ti si postala neka sasvim druga Daniela, e pa o tome je sad bespotrebno diskutirati, jasno je kao dan da je ona stara umrla, nje više nema, možda u nekoj staroj dimenziji, a s njom je umrlo i sve prošlo, ovaj novi život čini se puno čišći, lakši, pjenastiji, odvažniji. Neki nas ljude čine teškima, olovnima, crnima i kao da samo u neke određene dane, u određene trenutke zasjamo, obasjamo svoj svijet. I onda kad se pročistimo od takvih ljudi sve ponovno biva ispravno, jasno, lakše se doseže, pa čak i ovakav dan koji nosi kišu.
Uz more je sve drugačije, kao da je sam život gušći i pomalo konkretniji. Šetnje su usporenije i na svakom koraku uočavam filmske scene, pa po stoti put pomišljam...I ova tišina, nikada mi ne može dosaditi upravo ova tišina, pa se pitam čuju li je i drugi ljudi ovakvom? Da li su i drugi očarani njenom dubinom?
Srijeda. Nisam sigurna što bi trebala posebno misliti o srijedi, dan koji je u pola sebe, pola tjedna.
Mislim o zmijskom čovjeku, nisam ga vidjela dvije i pol godine, voljela bih ga ponovno sresti, nasmiješiti mu se i razgovarati s njim, nedostaju mi njegove mudre riječi, bez njega otok nije potpun, no on je u nekom drugom gradu, na nekom drugom mjestu, bolestan.
Pitam se kako je? Može li i dalje vidjeti sve ove boje? Sjeća li se naših dugih razgovora?
Pamti li trenutak u kojem mi je rekao : sačekaj me?!
Još sa samom sobom raspravljam koliko je zapravo blagoslov upoznati osobu koja kao da je najveći dar, a onda ti naglo biva istrgnuta iz tvog svijeta?
Jesmo li mi sami odgovorni za takve događaje? Čeznemo li mi uvijek za malo drame, za nečim što će nas uzdrmati i što će od nas načiniti neku vrstu žrtve?
Svakodnevno oko sebe bivam suočena s ljudima koji olako prihvaćaju biti u toj ulozi, nekada se čini kao da misle da nemaju apsolutno nikakvu moć ili kontrolu ispraviti svoj život, kao da se puštaju niz rijeku, pa kamo nas odvede. U jedno sam ipak sigurna, sve što činim svakoga dana, činim s mišlju da nisam samo marioneta neke veće sile, već da ipak imam mogućnost biti kreator svoga života, drugačije ima li smisla? I kakvog smisla?



08.06.2022. u 11:57 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.06.2022.

Vrelo ludosti


Kad bi ja bila tvoja noć ti u njoj ne bi mogao usnuti, jer bila bi ti poput najljepšeg dana, čista i bistra, puna nježnosti i sigurnosti.
U mojoj bi meni bio čovjek koji nema sumnji i koji hoda izraženog srca, otvorenog i predanog, jer znao bi da te ova noć grli i nježi.
U mojoj bi meni bio najslabiji i najsnažniji odjednom, znaš onako kako junaci bivaju jasni.
Oni se predaju za ideale, a oni sami su ideali i zbog toga oni umiru, ne, ne, ne, ne zbog drugih, već zbog samih sebe.
Jer ideal je samo posađen u našem biću i tu raste, tu izniče i tu izrasta ah, tu izrasta i nema drugoga osim nas da ga njegujemo, da ga zalijevamo,
ali i da ga uspravimo kada stigne tren i, i, i stoga često sve bude poništeno, uništeno, razoreno, jer nekada ta snaga biva usnula strahom od neuspjeha.
Od mene mili, najmiliji dobiti ćeš noć i ovu sjenu, jer kada bi ti dala dan, ti bi me zaboravio, jer one ispred mene, one su ti dale samo koprenu,
one su ti sjenile dan, a ja ti ga, oh, ja ti ga, kako ne shvaćaš činim istaknutijim, ja ti bijelo činim bjelijim.
Koje li uobrazilje, kojih li ludih misli, možda misle svi koji zaviruju, ali oni ne znaju tajnu, kao što ni ti ne znaš tajnu, da samo ona koja vjeruje da ima snagu i sposobnost da ona i vlada. Princeza i Kraljica nije ona koja sumnja, koja se osvrće, koja pada na prvoj stepenici, tako ni ja, o, ni ja neću, jer ti si moj, i ja sam ta koja zna da može uzeti, prisvojiti, osvojiti i imati.
Ti si moj jastuk, moj trn na jagodici prsta, moja kapi krvi, moje sjeme i moje obilje.
Ti si moja strast, moje ludilo, moja bolest i ozdravljenje.
Ti si onaj kojeg želim ukrasti i spremiti.
Ti si onaj kojeg želim osvojiti i nikome drugome ne predati.
Oh, ja jesam pomalo otkačena, zaluđena i neodlučna poput obične djevojčice!
Stoga ni ti sam nisi siguran, hoćeš li mi strgnuti nevinost, ali već jesam, već jesi, dječače moj, od kad si me pogledao, o, još kako si me pogledao!
I ništa više nije bilo nego što treba biti.
I stoga me grliš i čuvaš i stežeš i zbog toga si ljubomoran i čeznutljiv, ti oko moga oka, divljino moje divljine.
I od ovoga čudnoga vremena, ti sa mnom činiš vrelo ludosti.

06.06.2022. u 00:07 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.06.2022.

Mišlju o tebi začinila sam ručak


Ove sam nedjelje odlučila kuhati, baš onako kako treba, mesna rolada punjena s jajima i salata od milijun sastojaka, moja salata, ljuta, kisela i slana.
Sunce je utihnulo, a oblaci su se nalaktili nad moju teracu, sve je okej pomišljam.
Kasnije ću na kupanje.
Probudila me misao kako se ljudi i ljeti i zimi uvlače u svoje kuće, sakriju se od svih, uvijek neka opravdanja da bi se osamili, a onda opet, eh nemam prijatelja, nema žive duše, oksimoron.
U svakom slučaju ja se ne skrivam, svjesno se osamljujem u svoju slobodnu samoću, meni uvijek treba mira, tišine, praznog prostora, čak i onda kada volim, ponajviše baš tada, da presložim sva ta fina tkanja, da svako opipam i pomirišem.
Zadnjih par dana plivam do jedne vrše na koju je privezana bova, daleko je od obale i ovih par kupača napeto me promatraju sve dok se ne vratim,
to je jedino događanje u koje se slio otočki život dok se očekuju furešti.
Ja sam sve svoje već dočekala, tu je, živim u deluziji, al upravo zbog nje sam sretna.
Onaj tko ne zna prvo živjeti u svojoj glavi, loše mu se piše.
11:11, 12:12, 13:13
Brojevni niz, to zapravo ne znači ništa, osim ako tome ne pridodamo neku osobnu važnost, ja to tako onda uzmem, ti misliš na mene, iako ne postoji vrijeme kad ja to zapravo ne osjetim bez da provjeravam svoj tri de.
Danas moram napokon osposobiti kajak, onaj isti o kojem smo pričali, ti me već zamišljaš kako veslam, a ja malo kasnim za tvojim tri de, pa mi padne na um, baš tako je to, treba se vremena uskladiti, kao kad se prvi put ljubiš s nekim novim ustima, treba uhvatiti određeni ritam, prepustiti se i ne misliti previše, svaki je taj prvi poljubac poput novog učenja, tu se i krije sva moguća zabava.
Moram ići provjeriti pećnicu, ovo će biti slastan ručak.

05.06.2022. u 13:57 • 5 KomentaraPrint#

subota, 04.06.2022.

O onome koji ostaje

Vračajući se s plaže, osjetila sam točan trenutak kad je stiglo ljeto, nisam baš bila sigurna koliko mi se to sviđa, nadala sam se da će biti odgođeno, nadala sam se još malom komadiću proljeća, ali ne, stiglo je. Nisam bila spremna, jer kad jednom zakoračiš u ljeto, kad načiniš taj korak već moraš početi pamtiti, već moraš početi skupljati, njegovati, čuvati jer već ide prema jeseni, to tako je i to je prirodan slijed stvari, a to što ja produljujem ljeto to je već sasvim drugi par rukava, zapravo nikada mi nije bilo sasvim jasno zašto se to tako kaže, drugi par rukava?!
To te nisam stigla pitati, a baš bi bilo zgodno, pitati te, mislim uživo! Imam još milijun drugih pitanja, čini se da bi bilo mudro sastaviti popis, ali ne, ja to činim uvijek na licu mjesta telepatski, odmah ti šapnem na uho i ti to pitanje čuješ, mota ti se umom pa izgovoriš na glas i svi te čudno gledaju, no sa mnom si već navikao da te ljudi čudno gledaju, jer kao što oboje znamo, ne, mene nema dvije, ne, nijedna se ne može natjecati sa mnom i da, ja sam tvoja najčarobnija na svijetu, jer to tako je u tvom i mom svijetu, tu nema pogovora i nitko ne može uložiti prigovor! A ako ga i priloži bit će odbijen!
Stalno misliš na mene, to stalno je toliko izražajno da se noćima budim i osjećam tvoj dah, osjećam tvoj dlan, osjećam tvoju kosu, tvoju blizinu, osjećam tvoje vibracije. Prije no što me uhvatiš za ruku već znam da si tu. Prije no što spustiš poljubac na moj potiljak već ga osjećam, prije no što kažeš da sam ja ta, već to čujem svojim srcem. Znam da sam sve ono o čemu maštaš i sanjaš i zato sam te oslobodila, ti tek sad shvaćaš.
Žmirim dok mi gradiš dom, žmirim dok mi spremaš iznenađenje, žmirim dok oslobađaš prostor i vrijeme za mene.
Žmirim i radujem se dok se spremaš na grandioznu gestu. Žmirim jer volim tvoja iznenađenja, žmirim jer sudjelujem u tvojoj ljubavi za mene.
Žmirim dok biram nov život u kojem razmještam namještaj, žmirim dok razmišljam gdje ćemo spavati, gdje ćemo ručati, gdje ćemo voditi ljubav i gdje ćemo činiti življenje življim i pritom se hihoćem kao djevojčica.
Darujem ti vrijeme jer je svaki korak prema naprijed kamen temeljac ove dimenzije. Tu sam te odlučila zadržati i tu sam odlučila prepustiti se.
Ne mogu ostati bez onoga kojeg želim kao što želim novi dan, novi udah zraka, novi val. Imam te i prije no što me zazoveš imenom, već podižem slušalicu na tvoj broj, već čitam poruku koju mi tipkaš kad to najmanje očekujem, piše nedostaješ mi, snažno mi nedostaješ...
Žmirim i sada dok je na ekranu otkucala ponoć i ježim se pri pomisli da me već toliko dobro poznaješ da sa mnom dijeliš strahove, znaš li da ću te uvijek ispočetka podići ako padneš? Jer ja sam tvoj pad u meko. I nekako smo od jeseni stigli do ljeta, prezimili smo, zajedno, mi zimi rođeni ljudi, jedan i dva.
Ne brini se Medo, nisi me izgubio, iako sam ti kliznula niz dlanove, to ja samo k moru idem da me jednom vrati tebi, tebi mom zemljanom čovjeku.

04.06.2022. u 23:57 • 3 KomentaraPrint#

Morsko sjeme


Na otok sam stigla na svoj omiljeni dan u mjesecu, na dvadeset i sedmi dan.
Tri smo se puta opraštali, uvijek bi nedostajalo još samo malo nečega,
a ništa se nije reklo, ništa se nije obećalo, ništa se nije dalo naslutiti.
Kao, kao da ću se samo jednom vratiti i sve će ponovno biti kako je,
ali to je već neko tvoje uvjerenje, ti već misliš da to tako je, gotovo kao činjenica.
Nisam ti se usudila reći da ne živim na taj način, nikada nisam, uvijek negdje odlazim
i vraćam se transformirana s nekim novim ogoljenim slojem, znaš kao kad ljuštiš luk,
i Gunter Grass je tako nazvao svoju knjigu: dok ljuštim luk, a ja ljuštim sebe.
Postoje ljudi koji ne stoje na mjestu, uvijek su gladni nečega i uvijek traže još,
ali još osjećaja, još uzleta, još iza nečega, tu nema dugog smiraja.
Ne znam hoće li itko moći ukrotiti Goropadnicu? Sigurna sam da si bio blizu tome,
ako itko je, ti si, no ona je i dalje ostala točno takva kakva je!
Ostale su samo neke slike u glavi, a fizički samo moj broj u tvojoj crnoj knjizi, za svaki slučaj.
I kilometri su se nanizali kao meso na ražnjiću, to se pojede, i probavi.

Noćas sam se napokon naspavala, spavala sam više od deset sati, budila me
samo žeđ nakon koje sam ponovno utonula u san, a sanjala sam potres, crvene rajčice,
i ljude koji me na čudan način uznemiruju.
Sanjala sam i Carrie i Facu, uistinu nemam pojma zašto sam se na njih referirala.
U svakom slučaju u Danielinom svijetu postoji samo njen svijet, na dan kao što je današnji
shvaćam koliko bi bila siromašna da ga nemam, da si ga nisam samostalno sagradila,
vjerojatno ga zato i tako dobro čuvam.
Kad bi ga netko urušio, urušio bi mene samu, stoga do te dragocjenosti nema pristupa.
Svi povlačimo svoje granice, a zapravo nije li najveća snaga u tome da ne postoji odstupnica?
Možda, ah, tko zna, možda jednom dođem i do te točke, do spoznaje da se ne može slomiti,
porobiti, uništiti ono što je već stvoreno, već samo iluzija o tome.
Jedno je teorija, sasvim drugo praksa.

Sedam je minuta do trinaest sati, nepočešljana sam, sjedim u pidžami, pijem drugu kavu,
svijet kao da okružuje mene, kao da se stvara radi mene, jer kad zaklopim oči nema ničega,
samo crno, a kad ih otvorim sve je tu, sve opipljivo i materijalno, a koliko je to isto sasvim nebitno?!
Nebitno u trenucima kad nam je potreban zagrljaj, samo kratki, čisti, snažni zagrljaj.
Čitaš li ti ovo, ha?
Gdje si sada, gdje si dok osjećam svu tvoju navalu čežnje i nemoći?!
Ja tu sjedim i slažem slova, a ti ih samo čuješ kao neke otkucaje, neke impulse, jer odvojeni
smo samo u želji koju sami dogovaramo sa egom.
Za mene je uvijek bilo lakše voljeti kad nisam prisutna, kad nisam suočena sa stvarnim stvarima,
sa svim onim što život nosi: prljave čarape, prašinu na ormaru i tako to sve skupa...
Možda, možda to onda i nije ljubav, ha?
Možda stvarno nije.

Na današnji dan prije godinu dana dijelili smo samo isti smjer, samo par autobusnih stanica,
jedno tiho doviđenja.
Tada još ništa nisam znala o tvojim sklonostima, o tome da ne voliš slatko, a piješ čokoladno mlijeko,
o tome da ne voliš torte, al da te zanima kakvu sam pripremila ocu za rođendan,
i nije li čudno, kako je to sve palo na dno mora?
I ja dok ronim samo krajičkom oka bacim pogled, ali ne dotičem,
jer ni sjeme kad ga jednom spustiš u zemlju, kad ga zasadiš ne dodiruješ, samo puštaš da raste, da se prikaže.
Ovo je morsko sjeme, ono će oplemeniti dubine, tamo gdje sunce dopire u vreli, ljetni dan.




04.06.2022. u 13:27 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 25.05.2022.

Ostanimo zauvijek

Znam koliko voliš moje haljine, pa onda, pa nije ni čudo
što si izjavio, sada, sada je vrijeme za haljinu,
smijali smo se oboje,
samo ti me znaš izazivati,
ti i tvoji prsti i tvoja slova,
izvodila sam : od kud da ja znam kad je pravo vrijeme za haljinu?
A mislio si da smo napokon sami, daleko od svih,
kod potoka u kojem je maločas plivala mama patka sa sedam malih pačića
bila sam ushićena
još nikada ranije nisam vidjela pačiće divlje patke
S tobom petsto čuda, ti i ja smo kao plus i minus na magnetu,
samo zajedno privlačimo ono što je veće od života
Imaš, čekaj, imaš nešto na licu,
brzo dodiruješ obraz i promatraš se,
komadić papirnate maramice
hvala ti
ti si uvijek, uvijek, uvijek tako pristojan
i to me čini ponosnom
Smiješan miks, ti i ja
Doći ću ti,
kažeš: nemoj se iznenaditi kad u ulici vidiš crni automobil
neću moći dugo bez tebe,
kad jednom odeš, šapućeš
ne govorim ništa
Dopuštam ti da budeš alfa, taj alfa kojeg sam smislila davno
pa pričamo o donjem rublju koje je jednom bilo strpano u
usta torbice, samo da te mamim i navedem na trag maštarije
a onda i ti mene izazivaš,
pa ti kažem: ti to baš voliš, ha?
voliš jer znaš da volim izazove, znaš da ne mogu odoljeti!
I znamo oboje da smo se navukli
to je samo naša igra i naš svijet
nismo sigurni od kad ni do kad
ali hej još je proljeće
kažem ti još jedan dan
samo jedan dan
Pomišljam kako bih voljela da ostanemo
zauvijek




25.05.2022. u 23:57 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2022  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        



Blog piše :
Daniela Trputec
Copyright ©

Datum i vrijeme prvog posta:
25.04.2006. (20:05)


Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!



Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:

Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec




Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe


knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...





Web Hrvatska
Tamna strana