Sjećanja blijede...
U pjesmama pronalazim snagu za dalje. Uspomene naviru i ruše me poput kamena kojega izjeda vrijeme i krvave kiše. Osjećam kako padam. Iako daleko od mjesta koje se naziva Rajem, ja nestajem u tmini jer zaboravljaju… na mene. Pokopan sam. Duboko pod zemljom leži moje tijelo. Raspadam se. Miris truleži kruži cijelim lešom. Moja duša gleda moje ranjeno tijelo… Nikad nisam zamišljao da bi bilo tako… no dobro, što je, tu je. Pokušavam samome sebi dokazati što je pravo a što krivo… ali moje srce ostalo je pod ružom koju je odnio vjetar. Sjećam se kako su plakali… boljelo ih je kada sam otišao. Gdje se sada nalazim, objasniti ne znam. Mogu ih gledati, mogu načiniti da me osjete… samo znam da ih to još više buni. Vrijeme prolazi. Uspomena na mene blijedi… nestajem… slike će požutjeti, u prah će se pretvoriti… Možda opet nastupi neki rat ili kakva hereza… a od mene tada neće ostati ni traga. Nemam snage plakati. Duša ne može plakati. U životu pravom je dosta plakala… radi gubitaka… samoće… sramote.
Ponekad se poželim vratiti kuću, u svoju sobu… među svoje stvari. Ponekad poželim osjetiti miris doma. Obitelj… nisam je cijenio dok sam je imao. Ljubav… nikada vidio niti čuo za nju. Jedna djevojka za noć ili dvije… nije to ljubav. To je sramota. Porok kojem sam se upuštao. Ponekad me spomenu za stolom… Zapravo… spominjali su me, nekada. Prošlo je od tada šest godina. Sve moje nalazi se sada negdje na tavanu… jedino me crna odjeća moje uplakane majke podsjeća da još uvijek postoji osoba koja me se sjeti. Svake večeri ju boli, svake večeri plače… što joj je tzv. Bog uzeo jedinoga sina odmetnika. Proći će još šest godina… i još šest… Tada više neće postojati nitko tko će uspomenu zadržati. Ostat će samo mramorni nadgrobni spomenik, požutjela slika tamnokosog čovjeka s demonskim crnim očima i posveta I da sve ruže na ovom svijetu uvenu, na tebe nitko zaboraviti neće… – slatka laž u koju sam očito pokušavao povjerovati…
Crvi mi izjedoše srce. Zaista, čudesno je bilo gledati kako propada ono o čemu sam se brinuo godinama. Tijelo, kosti… sve će uzeti zemlja. Majka zemlja. Otet će me i podmiriti sebe… od nje sam nastao, u njenu utrobu odlazim opet. Ne bih želio opet živjeti. Dosta sam grijeha za ovog života napravio… i sve mi se vraća, vidim to jasno. Izblijedjet ću u sjećanju voljenih… kao i posveta na mome grobu. Neka i zadnja ruža uvene, dok mi srce nestaje. Nikomu ga nisam dao, niti meni više ne treba.
...nisam vas zaboravio i obećao sam da ću govoriti o životu poslije smrti. Nisam filozofirao nego realno promatrao stanje sa strane mrtvaca. Jebiga, zbilja kad pogledamo realno... tako je. Svi odlazimo, svi umiremo, i bivamo zaboravljeni. E pa eto... da, naravno... za sve to vrijedi osim za neke ;) Pozdrav Horni i Black Countess kojoj posvećujem ovu sličicu ;););) hehehe... za najdražu našu sadisticu i nekrofilku ;)
AVE SATANI!
Smrt
Shot at 2007-07-07
Ona. Prelijepa. Nesavršena. Baš ona. Kao noć… Opisom ne dajem ništa više negoli nju. Jeli to… žena? Jeli to… Zaslužuje li uopće da joj se obraćamo tako…? Ženski rod jest, to je sigurno, jer samo žena uništava s tolikim bijesom. Sjedio sam jednom… oh, da, smrtnici moji… obraćam se vama jer… mi je dosadno, mogu slobodno reći. Bolestan sam trenutno, ali zato bih vas želio uvesti u svijet koji ne poznajete. Dakle tako… sjedio sam u svome stolcu i razmišljao. U svome potkrovlju pio sam drago mi crveno vino… koje me, kako već znate podsjeća na moga brata. Čuo sam je. Šum. Nju. Sad vam sigurno ništa nije jasno, ali… da. Jeste li ikad razmišljali o… Smrti?
Ne govorim o got'čkim pizdarijama i ostalim spikerajima… Znam da vam se svima često po glavi motaju kojekakve gluparije o samoubojstvu… ali da vam kažem što ja mislim o tome. Slabost. Samo ljudska slabost, ništa više. Dakle… a ubojstvo? Ubojstvo samo po sebi? … hmmm… ako se vodimo onim da nitko nema pravo drugome oduzeti život… pa gdje je tu onda zabava ili dio moći nad drugim bićem??? …da… baš sam bolesnik… i nekrofil i sadist i još koješta, I don't give a fuck… mislite šta hoćete.
No govorimo o prekrasnoj nam dami u crnom. Smrt. Kada ste ajmo reć… na putu između sna i jave, ono stanje pred san… tada vas obilazi. Zna vaše misli, o čemu maštate. No imajte na umu da ne ulazi u vaše snove. Sanjati smrt znači sanjati život. Inače, snovi su kontradiktornost sami po sebi, o tome da ne govorimo. Ali ona. Šum haljine njene… i ima predivan miris. Miris jorgovana… Samo jedno mi nije jasno. Zašto je Smrt prikazana kao Đavolja prikaza, sjena Vraga, Sotone i koječega… ne… to je užasno i sramotno. Smrt je jedna velika lijepa dama. U zrcalo kad se pogledate… vidite ponekad možda sjenu koja vas obilazi. To je Smrt. Iznimno cijeni smrtnike i više vremena provodi među njima nego među besmrtnicima. Oni joj, da prostite, nisu zanimljivi. Ima ljudi koji ne shvaćaju bit Smrti. Najljepša i najblaža je kada gasi život polagano… poput bolesti. Tada tijelo utihne, uvene… ode… daleko. U Raj ode duša? …tko garantira… Duša se gasi ako nitko ne sačuva uspomene.
Shot at 2007-07-07
Smrt je jedna od Pet jahača Apokalipse. Mislite da bulaznim, svi ste čitali da ih ima četiri… po Ivanovom Evanđelju… ali ne. Ima ih Pet. Među nama je. Naš je. Čovjek je s velikom dušom koja će stajati na kraju i srušiti čak i svoja četiri druga. Odakle ja to znam? Poznajem ga. A zašto sam ovaj post krenuo sa ''Sjedio sam i pio vino i čuo šum…''? …da vam kažem, Smrt mi je rekla, odvalili bi ste se smijati, znam to… no sve u svemu, ja, kao i mnogi drugi samo pričam priču. Na drugima je hoće li je i mogu li je shvatiti…
Smrt je osjećaj. Blaženstvo. A tek proces i krasota raspadanja ljudskog tijela... njezina je najljepša epizoda, u to vjerujte. Čudesna je. Neosvojiva... u to sam se uvjerio. Uzima koga hoće, tko joj je lijep... samo... ima onih koji se stručno nazivaju Smrtonoscima. Hmm... neki od njih su joj dragi, neki ne. Osjećaj prije nego li onda dođe i ukrade vam dušu najvažniji je u cijelom životu. Ne umirete radi nje... nego od užasa kada shvatite da od života niste imali ništa. Tu joj čak olakšavate posao...
Dakle Smrt. Opet Smrt… Naša lijepa dama… Ne izazivajte ju. Gadne vam stvari može prouzročiti. I nedajte se zavarati. Dolazi ona u mnogo oblika… gleda vas očima tek rođenog djeteta, grli kao najnježnija ljubavbina i ubija poput najvećeg ubojice. Smrt je blagoslov. Na njenim rukama smrtnici pronalaze mir. Ponekad… ponekad ne…
Ha ha… naviru sjećanja o najpoznatijoj nam Vrani…oliti Brandonu Lee-ju (nezaboravan je, priznajem)… no dobro, vidjet ću kako će vam se svidjeti ovo moje filozofiranje ;-) … a onda ću možda ubaciti i drugi dio svojih misli koji govori o… životu poslije Smrti…
Bar sam se potrudio, ako već ništa drugo... Ova dolje slika je u čast naše Black Countess. ;-)
Shot at 2007-07-07
Hajde, ljudska moja najdraža gamadi... pozdravljeni budite od mladoga Lucifera... AVE SATANI!
satanic_harmony@net.hr 
