Sjećanja blijede...
U pjesmama pronalazim snagu za dalje. Uspomene naviru i ruše me poput kamena kojega izjeda vrijeme i krvave kiše. Osjećam kako padam. Iako daleko od mjesta koje se naziva Rajem, ja nestajem u tmini jer zaboravljaju… na mene. Pokopan sam. Duboko pod zemljom leži moje tijelo. Raspadam se. Miris truleži kruži cijelim lešom. Moja duša gleda moje ranjeno tijelo… Nikad nisam zamišljao da bi bilo tako… no dobro, što je, tu je. Pokušavam samome sebi dokazati što je pravo a što krivo… ali moje srce ostalo je pod ružom koju je odnio vjetar. Sjećam se kako su plakali… boljelo ih je kada sam otišao. Gdje se sada nalazim, objasniti ne znam. Mogu ih gledati, mogu načiniti da me osjete… samo znam da ih to još više buni. Vrijeme prolazi. Uspomena na mene blijedi… nestajem… slike će požutjeti, u prah će se pretvoriti… Možda opet nastupi neki rat ili kakva hereza… a od mene tada neće ostati ni traga. Nemam snage plakati. Duša ne može plakati. U životu pravom je dosta plakala… radi gubitaka… samoće… sramote.
Ponekad se poželim vratiti kuću, u svoju sobu… među svoje stvari. Ponekad poželim osjetiti miris doma. Obitelj… nisam je cijenio dok sam je imao. Ljubav… nikada vidio niti čuo za nju. Jedna djevojka za noć ili dvije… nije to ljubav. To je sramota. Porok kojem sam se upuštao. Ponekad me spomenu za stolom… Zapravo… spominjali su me, nekada. Prošlo je od tada šest godina. Sve moje nalazi se sada negdje na tavanu… jedino me crna odjeća moje uplakane majke podsjeća da još uvijek postoji osoba koja me se sjeti. Svake večeri ju boli, svake večeri plače… što joj je tzv. Bog uzeo jedinoga sina odmetnika. Proći će još šest godina… i još šest… Tada više neće postojati nitko tko će uspomenu zadržati. Ostat će samo mramorni nadgrobni spomenik, požutjela slika tamnokosog čovjeka s demonskim crnim očima i posveta I da sve ruže na ovom svijetu uvenu, na tebe nitko zaboraviti neće… – slatka laž u koju sam očito pokušavao povjerovati…
Crvi mi izjedoše srce. Zaista, čudesno je bilo gledati kako propada ono o čemu sam se brinuo godinama. Tijelo, kosti… sve će uzeti zemlja. Majka zemlja. Otet će me i podmiriti sebe… od nje sam nastao, u njenu utrobu odlazim opet. Ne bih želio opet živjeti. Dosta sam grijeha za ovog života napravio… i sve mi se vraća, vidim to jasno. Izblijedjet ću u sjećanju voljenih… kao i posveta na mome grobu. Neka i zadnja ruža uvene, dok mi srce nestaje. Nikomu ga nisam dao, niti meni više ne treba.
...nisam vas zaboravio i obećao sam da ću govoriti o životu poslije smrti. Nisam filozofirao nego realno promatrao stanje sa strane mrtvaca. Jebiga, zbilja kad pogledamo realno... tako je. Svi odlazimo, svi umiremo, i bivamo zaboravljeni. E pa eto... da, naravno... za sve to vrijedi osim za neke ;) Pozdrav Horni i Black Countess kojoj posvećujem ovu sličicu ;););) hehehe... za najdražu našu sadisticu i nekrofilku ;)
AVE SATANI!
satanic_harmony@net.hr 
