|
Dnevnik.hr Indeks
female, 27 credits
1234 |
Prestati biti ja.
Kad bih bar htjela. Pitao me zašto ga ne zovem, mislim li na njega uopće, volim li ga. Nisam imala ispravan odgovor ni na jedno od postavljenih pitanja. Nisam imala odgovor koji bi On htio čuti. Nisam imala odgovor koji bih sama mogla prihvatiti. Međutim, kad sam ovdje, skrivena i zaštićena iza smiješnog nadimka, u sobi obavijenoj dimom cigareta, mogu se otvoriti, iz vrlo jednostavnog razloga - ne moram ništa izreći na glas. Ovdje mogu dozvoliti svom odvratnom umu da prevlada, da se izlije na milost i nemilost vama. Žao mi je, ali... Koliko god u to uvjeravala i tebe i sebe, ne volim te. Ne zovem te jer iskreno, ne mislim na tebe. Kutija keksa i vrijeme koje mi je potrebno da ju izbacim iz sebe će uvijek imati prednost pred tobom. Žao mi je, ali tako je. Otvorila sam ti se u potpunosti kako bih te nekako uspjela otjerati, ali nisam. Ostao si tu, izvadio ključ iz brave na vratima wca i unatoč tome, pokucaš svaki put kada se unutra zadržim duže od 5 minuta, 15 ako sam rekla da se idem tuširati. Nije mi jasno. Nije mi nimalo jasno kako me možeš voljeti ovako disfunkcionalnu. Naša veza je od početka osuđena na propast. Mia će uvijek uzimati veći dio kolača, namijenjen tebi. A onaj manji dio, koliko god si to poricala, uvijek će pripadati Njemu. Njemu koji opsjeda moje misli u trenucima kada Mia popusti stisak. Jer, tri godine veze, odrastanje i prolazak kroz različite faze izgradnje ličnosti, pa makar ovakve, nemoguće je izbrisati. Žao mi je. Vjerojatno ćete me sad pitati kog vraga uopće radim u toj vezi. Sasvim logično pitanje, na koje, nažalost, nemam logičan odgovor. Potreban mi je netko, bilo tko. Nikad nisam bila sama. Nikad nisam ni pokušala. Uvijek sam uz sebe morala imati nekoga tko će biti uz mene, nesvijestan da ga upropaštavam samom svojom prisutnošću, u jednakoj mjeri ili čak više nego što upropaštavam sebe. I nikad mi nije bilo jasno što vide u meni, čime ih vežem do trenutka kada jednostavno osjetim da mi je dosta, da su mi dosadili i da je vrijeme da nađem nekog drugog. Loša sam osoba, znam. Mama mi je prije više od godinu dana, kada sam bila u vezi s Njim i uništavala ga psihički, emocionalno i fizički do te mjere da je svima osim Njemu bilo očigledno, rekla da previše volim sebe da bih mogla voljeti bilo koga drugog. Djelomično je bila u pravu. Previše volim Miu da bih mogla voljeti ikoga drugog. Opet, Mia je dio mene. Odvratni, prijezira vrijedan dio spram kojeg sam bespomoćna. Ili se bar tako osjećam. Žao mi je. Međutim, žaljenje nije dovoljno. Lightheaded
Izašla sam iz bolnice u srijedu i od tada četiri puta povraćala, od čega dva danas. Pokušavam se kontrolirati, ali jedan dan kontrole slijede tri dana neuspjeha. Nisam dovoljno jaka da bih se zadovoljila svojim ograničenim unosom od jabuke, banane i pola šake cornflakesa sa brusnicom i jogurtom dnevno kada su kuhinjski ormari puni kolača, čokolada i keksa koje cimerice talože i na koje ne obraćaju ni najmanju pozornost. Divim im se na tome. Ne znaju za bulimiju, a i da znaju, pitanje je bi li se išta promijenilo. Pozitivna stvar svega je što bar ne bacam svoj novac u wc školjku. Sutra je kao neka polugodišnjica moje veze s L. Nikada prije to nisam obilježavala, a sada toliko želim da vaga ujutro pokaže 54 kilograma. Toliko da ni kiša ne smeta kad poželim manijakalno trčati po kvartu, bez usporavanja u ijednom trenutku, dok me prolaznici pod svojim ogromnim kišobranima gledaju nekom vrstom začuđenog nerazumijevanja. Kao da je bitno zašto. Razloge, ispravne i neispravne, sam davno izgubila. Brojevi diktatorski vladaju mojim životom. Stranice dnevnika
Od zadnjeg, a ujedno i prvog posta, na novoj adresi izgubila sam 9 kilograma. Manje povraćam, više ne jedem, vježbam. Stanem u 36, i pokoji model 34, ali naravno, nikad nije dovoljno. Vjerojatno i neće biti. Ne znam što bih točno pisala, niti kad ću se sljedeći put uspjeti dokopati neta, odnosno kad ću ići na konačan otpust, ali uz sebe uvijek imam malenu bilježnicu gdje opisujem trenutna stanja. Ovaj blogerski zapis će se bazirati na tome, po datumima, bez imalo cenzure. Nisam pisala od prvog dana hospitalizacije, niti sam u zadnje vrijeme što bilježila, ali otprilike ćete imati uvid. 1. ožujka Prvi zapis u ovoj bilježnici će biti o hrani. Tužno. 18 je sati. Vrijeme večere u ovoj utanovi gdje se nalazim već više od tri tjedna. Večere kojoj neću prisustvovati. Mrzim kako su ovdje raspoređeni obroci na način da cijeli odjel jede u isto vrijeme. Mrzim zvuk kombija koji redoviti nagovještava da sad svi moramo jesti. Moje izbjegavanje konkretnih obroka neće još dugo prolaziti neopaženo. Gospođa s kojom dijelim sobu već je primjetila. Mrzim opravdanja koja moram smišljati da bih zaustavila pitanja drugih pacijenata. Uostalom, već sam jela danas. Dvije jabuke, puding od vanilije, 15 štapića s punjenjem od kikirikija i 3 keksa. Mislim da je to oko 1000 kalorija. Prasica sam bez samokontrole. Nešto me tjera na povraćanje, ali mislim da nemam što povratiti. Možda je do položaja u kojem sjedim. Presavinuta sam u trbuhu kao i svaki put kad si guram prste u grlo da sva ta odvratna hrana izađe van. Odvratna sam. Ružna i debela. Opet razmišljam o samoubojstvu, u ustanovi u kojoj bih se trebala osjećati bolje. Umjesto toga tonem sve dublje svakog trenutka. Želim vrisnuti da me puste na miru da mazohistički uživam u ovoj agoniji u koju mi se život pretvorio, a zapravo namještam osmijeh i smišljam novo opravdanje. Ovaj put kompleksnije. Trebala bih ići doma za vikend, obećala sam mami. Ali strah me, strah me hrane. Mrzim tu prokletu hranu, moju najveću slabost. Prezirem činjenicu da me okružuje, da okružuje cijeli ljudski rod, i prema tome svakog od nas ponaosob određuje. Borit ću se protiv nje. Borit ću se da se oslobodim robovanja tom primitivnom nagonu. Jača sam. Moram biti jača. 2. ožujka Sestra je upravo najavila ručak koji sam s lakoćom odbila. Još uvijek osjećam krivnju zbog sinoćnje četiri napolitanke iza 22 sata. Nisu mi bile ni najmanje potrebne, ali u tom trenutku samokontrola za koju sam mislila da ju posjedujem odlepršala je kao da nikad i nije bila dio mene. Sada je iznova tu i opet na svoj način štujem Sveti Osjećaj Gladi. Mami sam smislila savršen izgovor zašto ne mogu doći doma za vikend. Nova terapija, moguće nuspojave, bla bla bla... Klupko jednostavnih laži na koje je bespogovorno pristala jer je 'najvažnije da meni bude dobro'. Glupača. Za gospođu iz sobe pripremila sam najstariju već-sam-jela ispriku. Okružena sam idiotima. Nitko nije primjetio da već tjedan dana nisam dotakla njihovu ogavnu hranu. Nije mi potrebna pomoć takvih slijepih idiota. Nije mi potreba ničija pomoć. Maloprije je sat u boravku otkucao podne. Mogu zamisliti kako ljudi pohlepno trpaju masnu hranu u usta, kako ju žvaču i naposljetku gutaju. Odvratno. Mogu zamisliti Lejlu kako hlapljivo guta čokoladu koja joj je zabranjena. Njen ogromni trbuh nalik na trudnički mi preokreće želudac. Čudno je kako hrana upravlja našim životima, kako se pretvara u opsesiju na najrazličitije načine. Još uvijek sam predebela i željena težina mi je miljama daleko. Postoji puno mršavijih cura od mene na odjelu, ali nije mi to bitno. Bitno je da sam odlučila prestati robovati hrani za razliku od njih, da sam svaki dan lakša bar za nekoliko grama i da će promjena uskoro biti vidljiva. Salo na trbuhu i bedrima će nestati i prekrasan skelet moga tijela će postati vidljiv. Tek tada ću se osjećati kao da sam odnijela konačnu pobjedu. * Moram naći neko mjesto koje će biti isključivo moje, gdje će me svi ostaviti na miru s mojim idiotskim mislima, kako na Jankomiru, tako i u Zagrebu. Potreban mi je mir. Ne volim ljude. Prezirem ih koliko i svoje tijelo. Previše je ljudsko. Previše je odvratno. Prezirem činjenicu da sam čovjek. Da sam jednako slaba kao i ostali. Prezirem sve što je ljudsko. Prezirem činjenicu da robujem nagonima i osjećajima kao i svi drugi. Prezirem sve što prezirem. Prezirem osjećaj prijezira. I on je ljudski. Previše je za mene. Previše prijezira u jednoj osobi, na jednom mjestu, bez ventila koji mogu otpustiti da se oslobodim samo malenog dijela toga. Prezirem. Beskrajno prezirem. Bespovratno prezirem. Tužno. Tužno je što si ne mogu pomoći. Ne mogu izaći iz kruga prijezira sebe, ljudi, svijeta. Kako? Kako da si pomognem? Kako da mi itko pomogne? 3. ožujka Nisam neki vjernik, ali možemo se praviti da jesam. Bože, zašto me nisi stvorio glupu? Zašto me nisi stvorio manje ambicioznu? Zašto me nisi stvorio sa manje mržnje prema vlastitom biću? Svi uporno naglašavaju tu prokletu inteligenciju. E pa znate što? Nije mi donijela ništa dobro. Možda sam nedovoljno razvijena na neki specifičan još neotkriven način da bih se mogla nositi s njom. Možda nisam dovoljno inteligentna da podnesem inteligenciju. Mama je došla danas. Dan naizgled predivan. Dosta u mom životu je samo naizgled. Većina, zapravo. Šetale smo gradom i smijale se. Namješteni osmijeh broj 46, kako ga u mislima zovem, bar s moje strane. Ta divna žena, kakvom ju sada vidim (ne znam hoće li se taj dojam zadržati budući da je sve u mom životu brzo promjenjivo, što odnedavno pripisujem bolesti, a ne karakteru) nije zaslužila tako užasno dijete. Na odlasku smo se izgrlile i rekla sam joj da misli na mene, ali da se ne brine. Kažu da je najčešća laž koju ljudi u životu izgovore 'dobro sam'. U mom slučaju su definitivno u pravu. Danas sam to izrekla bar sedam puta, no nijednom nisam samu sebe uvjerila u istinitost tog kratkog odgovora. Nema datuma. Neka patetična pjesma kojoj se ne mogu sjetiti imena kaže 'mi smo premladi da bi dali da nas lome'. Slažem se, sa svojih dvadeset godina sam definitivno premlada. Međutim, nije stvar u 'njima'. Samostalno i potpuno svijesno srljam u propast. Ne usporavam, ne zastajem, ne kočim. Potpuno sam nesposobna uhvatiti se u koštac sa samom sobom. Svaka bitka unaprijed je izgubljena u mojoj glavi. Znam samo da želim van. Van iz vlastitog uma. Zamislite samo taj osjećaj, biti bespomoćan spram samog sebe. Nema datuma. Nisam ništa doli odvratna debela krmača. Želim 43 kilograma. Znam da je iracionalno, ali želim. Strah me, ali želim. Izgledat ću odvratno, ali želim. Pardon, izgledat ću odvratno drugima. Sebi ću biti savršena. Doktor Mimica mi je prije skoro mjesec dana na zatvorenom odjelu rekao da budem svoja. Doktor Košuta mi je prije nekoliko mjeseci rekao da radim po svom i ne dopustim ikome da mi kaže da sam u krivu. Nemaju pojma što su učinili. Oslobodili su zvijer. 12. ožujka Opet si sama radim sranje. Povlačenje. Začahuravanje. Samoća. Bol. Još jednom se osjećam izopćenom. Sama sam se izopćila. Kako da se stabiliziram? Koliko proturječnosti može biti u jednoj osobi? Strah od vezanja i strah od napuštanja istovremeno. Opet sam napuštena. Napustila sam samu sebe. Ne znam kako da se vratim tamo gdje sam bila ni želim li to uopće. Teško je. Nepodnošljivo je teško osjećati što ja osjećam. Nepodnošljivo je misliti što ja mislim. Nepodnošljivo je biti ja. Jučer sam zagrlila Ivana. Obrazložila sam to tako da je njemu potrebno. Zapravo je bilo potrebnije meni. Žile na rukama su opet izražene. Izazivaju me. Želja da napravim rez, ovaj put dublji, je ponovno tu. Želim bol. Nema datuma. Period kad ne znam kud ću ni što ću sa sobom. Valjda će proći. Brzo. Nadam se. Gubim smisao za ispravno. 19. ožujka Dugo me nije bilo na ovim stranicama. Vrijeme je da se vratim ili bar pokušam. Rezidencija je i dalje Jankomir. Dopustila sam hrani da prevlada. Nisam mogla ni povraćati, no taj prokleti dar mi se danas vratio. Tijelo mi ukrašavaju ili unakažavaju nove porezotine. Obećala sam baciti žilet. Srećom, imam ih više. Sari sam rekla još dok sam bila u Vinogradskoj da sam nova u prijateljstvu. Zapravo sam nova u životu. Tek se učim živjeti. Pitanje je hoću li ikad naučiti. 22. ožujka Reality cuts deep, would you bleed with me, my Selene? 5. travnja 'Ovdje sam izgubljena i nesretna. Svi mi kažu da sam luda i blesava, jer ne znam govoriti kao oni.' 'A trebalo je samo prijeći preko utvrđenih navika, i osloboditi se straha i obzira, i malo smjelije zakoračiti preko praznine koja dijeli jedan ispust od drugoga. To su te velike spasonosne smjelosti koje mi nikad ne umijemo učiniti u pravo vrijeme.' Ivo Andrić Dandy loves you. |
