Nije me bilo ovako dugo jer sam već dva mjeseca hospitalizirana na Jankomiru. Dobila sam slobodan vikend zbog Uskrsa pa ovom prilikom želim ugodne blagdane svima, bez prežderavanja ako je ikako moguće.
Od zadnjeg, a ujedno i prvog posta, na novoj adresi izgubila sam 9 kilograma. Manje povraćam, više ne jedem, vježbam. Stanem u 36, i pokoji model 34, ali naravno, nikad nije dovoljno. Vjerojatno i neće biti.
Ne znam što bih točno pisala, niti kad ću se sljedeći put uspjeti dokopati neta, odnosno kad ću ići na konačan otpust, ali uz sebe uvijek imam malenu bilježnicu gdje opisujem trenutna stanja. Ovaj blogerski zapis će se bazirati na tome, po datumima, bez imalo cenzure. Nisam pisala od prvog dana hospitalizacije, niti sam u zadnje vrijeme što bilježila, ali otprilike ćete imati uvid.
1. ožujka
Prvi zapis u ovoj bilježnici će biti o hrani. Tužno.
18 je sati. Vrijeme večere u ovoj utanovi gdje se nalazim već više od tri tjedna. Večere kojoj neću prisustvovati. Mrzim kako su ovdje raspoređeni obroci na način da cijeli odjel jede u isto vrijeme. Mrzim zvuk kombija koji redoviti nagovještava da sad svi moramo jesti. Moje izbjegavanje konkretnih obroka neće još dugo prolaziti neopaženo. Gospođa s kojom dijelim sobu već je primjetila. Mrzim opravdanja koja moram smišljati da bih zaustavila pitanja drugih pacijenata. Uostalom, već sam jela danas. Dvije jabuke, puding od vanilije, 15 štapića s punjenjem od kikirikija i 3 keksa. Mislim da je to oko 1000 kalorija. Prasica sam bez samokontrole. Nešto me tjera na povraćanje, ali mislim da nemam što povratiti. Možda je do položaja u kojem sjedim. Presavinuta sam u trbuhu kao i svaki put kad si guram prste u grlo da sva ta odvratna hrana izađe van. Odvratna sam. Ružna i debela. Opet razmišljam o samoubojstvu, u ustanovi u kojoj bih se trebala osjećati bolje. Umjesto toga tonem sve dublje svakog trenutka. Želim vrisnuti da me puste na miru da mazohistički uživam u ovoj agoniji u koju mi se život pretvorio, a zapravo namještam osmijeh i smišljam novo opravdanje. Ovaj put kompleksnije. Trebala bih ići doma za vikend, obećala sam mami. Ali strah me, strah me hrane. Mrzim tu prokletu hranu, moju najveću slabost. Prezirem činjenicu da me okružuje, da okružuje cijeli ljudski rod, i prema tome svakog od nas ponaosob određuje. Borit ću se protiv nje. Borit ću se da se oslobodim robovanja tom primitivnom nagonu. Jača sam. Moram biti jača.
2. ožujka
Sestra je upravo najavila ručak koji sam s lakoćom odbila. Još uvijek osjećam krivnju zbog sinoćnje četiri napolitanke iza 22 sata. Nisu mi bile ni najmanje potrebne, ali u tom trenutku samokontrola za koju sam mislila da ju posjedujem odlepršala je kao da nikad i nije bila dio mene. Sada je iznova tu i opet na svoj način štujem Sveti Osjećaj Gladi. Mami sam smislila savršen izgovor zašto ne mogu doći doma za vikend. Nova terapija, moguće nuspojave, bla bla bla... Klupko jednostavnih laži na koje je bespogovorno pristala jer je 'najvažnije da meni bude dobro'. Glupača. Za gospođu iz sobe pripremila sam najstariju već-sam-jela ispriku. Okružena sam idiotima. Nitko nije primjetio da već tjedan dana nisam dotakla njihovu ogavnu hranu. Nije mi potrebna pomoć takvih slijepih idiota. Nije mi potreba ničija pomoć. Maloprije je sat u boravku otkucao podne. Mogu zamisliti kako ljudi pohlepno trpaju masnu hranu u usta, kako ju žvaču i naposljetku gutaju. Odvratno. Mogu zamisliti Lejlu kako hlapljivo guta čokoladu koja joj je zabranjena. Njen ogromni trbuh nalik na trudnički mi preokreće želudac. Čudno je kako hrana upravlja našim životima, kako se pretvara u opsesiju na najrazličitije načine. Još uvijek sam predebela i željena težina mi je miljama daleko. Postoji puno mršavijih cura od mene na odjelu, ali nije mi to bitno. Bitno je da sam odlučila prestati robovati hrani za razliku od njih, da sam svaki dan lakša bar za nekoliko grama i da će promjena uskoro biti vidljiva. Salo na trbuhu i bedrima će nestati i prekrasan skelet moga tijela će postati vidljiv. Tek tada ću se osjećati kao da sam odnijela konačnu pobjedu.
*
Moram naći neko mjesto koje će biti isključivo moje, gdje će me svi ostaviti na miru s mojim idiotskim mislima, kako na Jankomiru, tako i u Zagrebu. Potreban mi je mir. Ne volim ljude. Prezirem ih koliko i svoje tijelo. Previše je ljudsko. Previše je odvratno. Prezirem činjenicu da sam čovjek. Da sam jednako slaba kao i ostali. Prezirem sve što je ljudsko. Prezirem činjenicu da robujem nagonima i osjećajima kao i svi drugi. Prezirem sve što prezirem. Prezirem osjećaj prijezira. I on je ljudski. Previše je za mene. Previše prijezira u jednoj osobi, na jednom mjestu, bez ventila koji mogu otpustiti da se oslobodim samo malenog dijela toga. Prezirem. Beskrajno prezirem. Bespovratno prezirem. Tužno. Tužno je što si ne mogu pomoći. Ne mogu izaći iz kruga prijezira sebe, ljudi, svijeta. Kako? Kako da si pomognem? Kako da mi itko pomogne?
3. ožujka
Nisam neki vjernik, ali možemo se praviti da jesam. Bože, zašto me nisi stvorio glupu? Zašto me nisi stvorio manje ambicioznu? Zašto me nisi stvorio sa manje mržnje prema vlastitom biću? Svi uporno naglašavaju tu prokletu inteligenciju. E pa znate što? Nije mi donijela ništa dobro. Možda sam nedovoljno razvijena na neki specifičan još neotkriven način da bih se mogla nositi s njom. Možda nisam dovoljno inteligentna da podnesem inteligenciju.
Mama je došla danas. Dan naizgled predivan. Dosta u mom životu je samo naizgled. Većina, zapravo. Šetale smo gradom i smijale se. Namješteni osmijeh broj 46, kako ga u mislima zovem, bar s moje strane. Ta divna žena, kakvom ju sada vidim (ne znam hoće li se taj dojam zadržati budući da je sve u mom životu brzo promjenjivo, što odnedavno pripisujem bolesti, a ne karakteru) nije zaslužila tako užasno dijete. Na odlasku smo se izgrlile i rekla sam joj da misli na mene, ali da se ne brine. Kažu da je najčešća laž koju ljudi u životu izgovore 'dobro sam'. U mom slučaju su definitivno u pravu. Danas sam to izrekla bar sedam puta, no nijednom nisam samu sebe uvjerila u istinitost tog kratkog odgovora.
Nema datuma.
Neka patetična pjesma kojoj se ne mogu sjetiti imena kaže 'mi smo premladi da bi dali da nas lome'. Slažem se, sa svojih dvadeset godina sam definitivno premlada. Međutim, nije stvar u 'njima'. Samostalno i potpuno svijesno srljam u propast. Ne usporavam, ne zastajem, ne kočim. Potpuno sam nesposobna uhvatiti se u koštac sa samom sobom. Svaka bitka unaprijed je izgubljena u mojoj glavi. Znam samo da želim van. Van iz vlastitog uma. Zamislite samo taj osjećaj, biti bespomoćan spram samog sebe.
Nema datuma.
Nisam ništa doli odvratna debela krmača. Želim 43 kilograma. Znam da je iracionalno, ali želim. Strah me, ali želim. Izgledat ću odvratno, ali želim. Pardon, izgledat ću odvratno drugima. Sebi ću biti savršena. Doktor Mimica mi je prije skoro mjesec dana na zatvorenom odjelu rekao da budem svoja. Doktor Košuta mi je prije nekoliko mjeseci rekao da radim po svom i ne dopustim ikome da mi kaže da sam u krivu. Nemaju pojma što su učinili. Oslobodili su zvijer.
12. ožujka
Opet si sama radim sranje. Povlačenje. Začahuravanje. Samoća. Bol. Još jednom se osjećam izopćenom. Sama sam se izopćila. Kako da se stabiliziram? Koliko proturječnosti može biti u jednoj osobi? Strah od vezanja i strah od napuštanja istovremeno. Opet sam napuštena. Napustila sam samu sebe. Ne znam kako da se vratim tamo gdje sam bila ni želim li to uopće. Teško je. Nepodnošljivo je teško osjećati što ja osjećam. Nepodnošljivo je misliti što ja mislim. Nepodnošljivo je biti ja. Jučer sam zagrlila Ivana. Obrazložila sam to tako da je njemu potrebno. Zapravo je bilo potrebnije meni. Žile na rukama su opet izražene. Izazivaju me. Želja da napravim rez, ovaj put dublji, je ponovno tu. Želim bol.
Nema datuma.
Period kad ne znam kud ću ni što ću sa sobom. Valjda će proći. Brzo. Nadam se. Gubim smisao za ispravno.
19. ožujka
Dugo me nije bilo na ovim stranicama. Vrijeme je da se vratim ili bar pokušam. Rezidencija je i dalje Jankomir. Dopustila sam hrani da prevlada. Nisam mogla ni povraćati, no taj prokleti dar mi se danas vratio. Tijelo mi ukrašavaju ili unakažavaju nove porezotine. Obećala sam baciti žilet. Srećom, imam ih više. Sari sam rekla još dok sam bila u Vinogradskoj da sam nova u prijateljstvu. Zapravo sam nova u životu. Tek se učim živjeti. Pitanje je hoću li ikad naučiti.
22. ožujka
Reality cuts deep, would you bleed with me, my Selene?
5. travnja
'Ovdje sam izgubljena i nesretna. Svi mi kažu da sam luda i blesava, jer ne znam govoriti kao oni.'
'A trebalo je samo prijeći preko utvrđenih navika, i osloboditi se straha i obzira, i malo smjelije zakoračiti preko praznine koja dijeli jedan ispust od drugoga. To su te velike spasonosne smjelosti koje mi nikad ne umijemo učiniti u pravo vrijeme.'
Ivo Andrić
Dandy loves you.
Post je objavljen 08.04.2012. u 10:20 sati.