Postoji samo jedan trojac na ovom svijetu za koji imam osjećaj da nikada neće raskinuti; pod kupaone, cigareta i ja. I onaj blagi, ali u tom trenutku svemoćni, osjećaj vrtoglavice kada zatvorim oči i mislim da ih više nikada neću moći otvoriti. Kada se nekako uspijem natjerati, vid mi je mutan, i to ne zbog dioptrijskih naočala koje ne nosim jer bi me ometale. Tada osjećam neku vrstu zlurade sreće, jer znam da je i posljednji zalogaj nedozvoljene hrane izašao iz mene.
Izašla sam iz bolnice u srijedu i od tada četiri puta povraćala, od čega dva danas. Pokušavam se kontrolirati, ali jedan dan kontrole slijede tri dana neuspjeha. Nisam dovoljno jaka da bih se zadovoljila svojim ograničenim unosom od jabuke, banane i pola šake cornflakesa sa brusnicom i jogurtom dnevno kada su kuhinjski ormari puni kolača, čokolada i keksa koje cimerice talože i na koje ne obraćaju ni najmanju pozornost. Divim im se na tome. Ne znaju za bulimiju, a i da znaju, pitanje je bi li se išta promijenilo. Pozitivna stvar svega je što bar ne bacam svoj novac u wc školjku.
Sutra je kao neka polugodišnjica moje veze s L. Nikada prije to nisam obilježavala, a sada toliko želim da vaga ujutro pokaže 54 kilograma. Toliko da ni kiša ne smeta kad poželim manijakalno trčati po kvartu, bez usporavanja u ijednom trenutku, dok me prolaznici pod svojim ogromnim kišobranima gledaju nekom vrstom začuđenog nerazumijevanja. Kao da je bitno zašto. Razloge, ispravne i neispravne, sam davno izgubila.
Brojevi diktatorski vladaju mojim životom.
Post je objavljen 15.04.2012. u 19:09 sati.