21
subota
travanj
2012
sve smo mogli mi
Sve smo mi mogli imati,mogli smo se voljeti...
Mogao si biti uz mene sada kad mi neopisivo trebaš...
Mogao si popustiti jedinoj pogrešci koja se dogodila,
mogao si,ali nisi...
Mogao si priječi preko tako male sitnice,
mogao si ostaviti osmijeh da krasi moje lice...
Mogao si pružiti još jednu priliku maloj kojoj je bilo stalo,
možeš još uvijek da ne pati malo-pomalo...
Mogla sam ja paziti šta radim,
mogla sam da ne napravim glupost,
ali nisam...
Mogla sam još uvijek biti tvoja,
ali nisam znala da je toliko teška pogreška moja...
Mogli smo mi još uvijek skupa biti,
mogli smo nove snove sniti...
Mogli smo imati sve,ali ti si sve odbacio
odbacio zbog jedne sitnice....
...Mogli smo mi sve od sebe dati,ali čovjek kad izgubi tek onda shvati...
komentiraj (0) * ispiši * #
Balasevic-Odlomak iz knjige "Jedan od onih zivota"
Te noći sam joj oćutao najljepše riječi koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohtije, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnice misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvijezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspjeo da dospije do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vjetar probere najljepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nježno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Riječi ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvjek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvjek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvjek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Riječi, ili polegnuti tiho i neprimjetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog ljeta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primjetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosjeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bjelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, vidjećeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te volio...
komentiraj (0) * ispiši * #
ima li smisla
iskrice
Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo˙.
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?
komentiraj (0) * ispiši * #
ne osvrci se nikad
Ne osvrći se nikad i ne misli često na neku davno pređenu stazu
jer sve što je bilo više biti neće i svi smo mi ovdje samo u prolazu.
Ne plači za igračkom što je slomljena,jer svi smo mi igračke u nečijoj ruci,
sudbina je ona koja konce vuče i kada smo srećni, i kad smo na muci.
Ne, ne misli nikad da je moglo drukčije ne tuguj za cvijetom što u tebi vene,
jer sve tvoje tuge, kad proleti vrijeme biće jednog dana samo uspomene.
Ne čeprkaj mnogo po prošlosti svojoj i ne skupljaj po njoj mrve prošle sreće,
jer i mi smo mrve pod nebeskom kapom i sve što je bilo više biti neće.
Ne žali za nekim koga više nema,nego reci samo: lijepo nam je bilo
Sačuvaj ga negdje u sjećanju svome,kao ptiće što se na dnu gnijezda skrilo.
Ne žali za vinom što je proliveno i ne skupljaj stakla polomljene čaše,
jer jedino mozeš da ozlijediš sebe,a vina još ima prepune su flaše…
Ne osuđuj život, ne proklinji snove,ne tuži za srećom što je nekad bila.
Tek treba da sanjaš! Tek treba da letiš!A tebi još nisu polomljena krila.
I ne misli nikad da ne može bolje,da ne može ljepše, da ne može više,
jer ti si još uvek na početku knjige,koju ovaj život otvara i piše.
Ne gledaj daleko i ne traži zvijezdu,što se negde sjaji na nebu visoku,
jer zvijezde su lijepe ali su daleko,a najlepša zvezda sija u tvom oku.
I sve što je sada biće samo prošlost,niko od nas ne zna šta ga sutra čeka,
a sreća je možda odmah tu, kraj tebe,ni zauvijek prošla, ni tako daleka…
komentiraj (0) * ispiši * #
ja sam...
Ja sam od onih što najviše ćute, kad najviše pričaju, od onih što ih nećeš shvatiti, kad najviše shvataš..Ja sam od onih prefinjenih do onih predobrih koji postaju ohola zlopamtila kad ih rane..Od onih što po njihovom biću lete i bijeli i tamni oblaci..Ja sam od onih što odćute najdublje istine, da im ne bi narušili mir ili ukrali dušu..Ja sam od onih što ti nikad neće otvoreno reći kuda plovi odjek njihovih misli, a bit će tužni ako ih ne shvatiš..Ja sam od onih što dodiruju horizont i onih što dišu pod vodom i zemljom.Ja sam od onih što misle da je riječ ljubav predugo u upotrebi i da je prazna, a nisu otkrili drugu riječ…Ja sam od onih što izvjesne stvari prećutkuju da ih ne bi pokrali..Od onih što su čvrsto na zemlji i tako divno odljepljeni od njene kore, negdje između sumraka i svitanja..Ja sam od onih, nisam od ovih i nisam ovdje jer ne volim crne krugove koji postaju sve crnji..Ja sam od onih što vole čudnom jednostavnošću koja doseže do iznenađujuće složenosti..Od onih što vole slobodu duha, daha, pokreta, mira…Ja sam od onih bezbroj.
Ali…Od onih što ih neko osjeća kao tajnu..Ja sam od onih blesavih što razmišljaju kome zavezati pertlu, cipele, kosu, usne, dah i obraz..Kome zavezati knjige, riječ i boje? Kome zavezati blato samo mojom rukom opipano? Kome zavezati tanjir iz kojeg sam jela i šoljicu iz koje sam posljednji put kafu pila? Kome zavezati olovku s kojom sam najljepše ludosti iz svoje glave zapisivala i četkice s kojima sam najljepše snove slikala? Kome zavezati čašu iz koje sam vino pila? Kome zavezati uzdahe, suze,kretnje, slutnje,bludnje i oblake dima izdahnutih iz mojih pluća? Ja sam od onih što ponekad svoja bulažnjenja gluposti zapisuju kao najveće vrijednosti..Od onih što teške rane odćute, a one najteže, riječima, vodom i glinom ispiraju..Ja sam od onih što prave najveselije vatromete..Od onih što ih ne moraš vidjeti hiljadu godina,a ipak će o tebi misliti kao o najbližem i voljeti te bez uslova..Ja sam od onih što ne vole logiku..Ja sam od onih što nelogično lude za nepotrebnim, a ipak prijeko potrebnim..Ja sam od onih što su dovoljni sami sebi, a na tebe će računati kao na svoju ruku..Ja sam od onih što ljude dijele na sve ili ništa..Ja sam od onih darovitih što vide svo crnilo svijeta, a uzimaju najsvjetlije od njega..Ja sam od onih što guše i kiseonik daju..Ja sam davljenik što se samo za svoju ruku hvata..Ja sam od onih..Nisam od ovih..Nisam ovdje..Nisam sada..Jer…
komentiraj (0) * ispiši * #
