Balasevic-Odlomak iz knjige "Jedan od onih zivota"

Te noći sam joj oćutao najljepše riječi koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohtije, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnice misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvijezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspjeo da dospije do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vjetar probere najljepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nježno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Riječi ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvjek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvjek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvjek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Riječi, ili polegnuti tiho i neprimjetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog ljeta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primjetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda prosjeda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati bjelog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i proljećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, vidjećeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te volio...