vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
obavijest i mišljenje
davno osnovan fond za kaput svečano je preimenovan u fond za prijatelje iz zagrebačkih kolonija (čitaj:našice, rakitovica (jel je?), metković), zatim i u fond za nas dvije (mene i itu) kada želimo pobjeći iz zagreba u našice i iz našica u bosnu u šoping i po jeftine cigarete
Što kada se ispostavi da je osoba koju smatraš posebnom i drugačijom zapravo obična poput svih ostalih ljudi? A što ako se ipak varaš?
Što kada shvatiš da postaješ praktičan, a da je to jedino što stvarno nikada ne želiš postati?
Što kada imaš osjećaj da vrištiš, a nitko te ne čuje?
Što kada se nečemu toliko veseliš, a ne bude ništa specijalno?
I što kada sam sebe uvjeravaš da nešto ne osjećaš, a zapravo nije tako? Ili možda je? Ili....
o, čudnog li dana ili kako je pilates lopta pala s neba
Danas ja sjedim za svojim stolom i bezbrižno čavrljam s itom, radimo planove oko dolaska družine iz Našica u petak u Zagreb na koncert. Smjehujim se ja tako, čavljam kada odjednom iz čista mira pilates lopta padne s neba. Ravno pod moj prozor. S neba. I to ne bilo kakva pilates lopta već travazelena pilates lopta. Ja pomislim: to mora da je neki znak. Jer kako drugačije protumačiti pad jedne zelene pilates lopte s neba nego kao znak. Ali znak čega??
Ljudi prolaze i začuđeno gledaju u zelenu pilates loptu koja neopterećeno sjedi posred livade. Svi prolaze, ali nitko je ne uzima.
A ja sam baš izgubila čep svoje pilates lopte i sad je ne mogu koristiti. Pa si opet mislim: možda je to dar za mene?
Istrčim iz kuće, uzmem pilates loptu, uguram je kroz prozor i utrčim natrag unutra.
Sada „moja“ pilates lopta sjedi u kadi i suši se nakon tuširanja.
Ja očekujem da će svakog trenutka netko od mojih susjeda koji žive iznad mene zakucati na vrata i zatražiti svoju pilates loptu…
Za sad je moja….
Boja perlice blijedi od vode (sada je već svjetlo roza), a blijede i sjećanja. Postiskuju ih ona manje bitna, manje draga, koja mi ne trebaju, pogotovo ako su na uštrp ovih.
Ne mogu vjerovati da je već prošlo tjedan dana. Hoću biti tamo, hoću da je trajalo duže, puno duže.
Tu su ljudi truli i svi nas tlače i atmosfera je uglavnom loša i to mi skroz ide na živce.
Hoću u Našice vidjeti Irinu, Ivanu i Famija, hoću u Metković vidjeti Luce i Fausta i u Klanjec Ivana i u Slatinu Anu i u Poreč Suzi i Josipa ili barem u Živogošće da ih visim sve zajedno.
Hoću u utorak idući u Močvaru na eventualiste, ali mi je bed da Ivan d ev. to ne shvati krivo i da ne misli da smo neke grupijevke.
I hoću duge zeleničajsjasminomplustoplačokoladasašlagomplusnapolitanke razgovore limunaste s Vedranom i hoću satima sjediti u knjižnici i čitati knjige koje me ekšli zanimaju, a ne samo one koje moram, a ni za njih nemam vremena.
I hoću, kad već moram tu truliti i sve ovo podnositi, da je bar u razredu dobra atmosfera kao prošle godine, da si neki ljudi ne zabrijavaju i umišljaju, da nisu svi opterećeni glupom maturom i da nema toliko ocjena za ispraviti.
Hoću da je proljeće, da rastu tratinčice i da imam čudan zaljubljen osjećaj u želucu i leptiriće ili bar da nije ovako glupa vruća jesen nego da pada lišće i kiša i da mogu šetati po kiši bez kišobrana i razmišljati o lijepim stvarima, a ne gombati se s glupim pubertetom i samom napornom sobom.
I hoću dugo spavati zamotana u svoju zelenu dekicu i da mi netko objasni što se sve to zbiva oko mene jer me sve zbunjuje.
post, post, novi post!!!
vratila sam se...
ne da mi se baš pisati, ali mislim da ovo zahtjeva jedan pravi post.
dakle, započnimo...
28. govornička škola, Živogošće, 4.-12.11.2006.
predivno...
vjerojatno najbolja škola da sada. nije bilo toliko masovnih tuluma i pijančevanja kao nekada, ali mala ekipa u kojoj su si svi dobri i kuže se je puno bolja. važnija je kvaliteta, a ne kvantiteta, zar ne? tako je i bilo...
zbog neki, danas potpuno nebitnih, stvari u prošlosti, bilo mi je bed vidjeti određene ljude. kasnije je ispalo da mi je s njima i najbolje bilo... stvarno... najiskrenije...ekšli
stanje s govorima bilo je alarmantno, nitko nije imao središnju misao valjda do četvrtka (neki ni tada), zapravo, kad bolje razmislim, moj govor nije još ni sada u potpunosti gotov, ali to nije neki problem, s obzirom da sam ja ipak bila 5. stupanj, face, naravno...
da sažmem, radila sam stvari koje nisam trebala, nisam radila stvari koje bih voljela, ali to su takve sitnice da su gotovo zanemarive (dobro, nećemo sad baš cjepidlačiti).
činjenice:
1* irina, ivana i fami, volim vas!!!!!
2* ita, volim te, ali ti to već znaš, pa uopće nije potrebno spominjati.
3* luce i faust, najbolji pjevači i najbolji partneri za ispijanje čaja sa šlagom na balkonu, volim i vas, naravno!!!! (fauste, ne mogu vjerovati da nas nisi došao ispratiti)
4* leič, najbolja cimerica koja se može zamisliti, nosi kuhalo za vodu, kuha kavu i čaj kad god pomisliš, a uza to je uvijek nasmješena, vesela, sretna i oduševljena svime.
5* lani, već mi je čudno spavati na govorničkoj bez nje pored sebe. navela nas sve na ozbiljno razmišljanje o femidomima, lav ju!!
6* imala sam zakon grupu, stvarno je bila prva liga, ana, ivana, iskrica,sandre ekipa iz zagreba i, naravno, neizostavan slovenac (baš me zanima kad će se javiti...)
7* marko liker, najbolji mentor, zasigurno....
8* felbar zapravo uopće nije onako seksi kako se čini na prvi pogled (joj, taj njegov zub...), ali je stvarno zakon.
9* govornička ima najseksipilnije tehničare na svijetu... (jasmin, tihi i joki, volimo vas!!!)
10* njonjo je definitivno najslađi mentor na svijetu!
11* sad bi bio red da prestanem pričati o ljudima koji su zaposleni na govorničkoj jer je ovo stvarno tu mač
12* definitivno sam nešto zeznula, ali ja stvarno ne znam što sam krivo napravila i učemu sam pogriješila. i svi mi govore da nisam ja kriva ali preočito je da jesam i sad me to fakat muči... shit...
13* u određenim situacijama crkvene pjesme su nešto najbolje što se može čuti.
14* u određenim situacijama EMANUEL je najsmješnija riječ na svijetu.
15* tokom 28. g.š. (datum trajanja gore naveden) osnovan je pokret zvan emanuelizam, njegovi ciljevi, politička, društvena i umjetnička određenja nisu definirana, zapravo nije jasan ni koji je cilj samog postojanja, ali bitno da postojimo.
16* ja sam ekšli upoznala jednog eventualista!! (pravog, živog, nisam ga izmislila)
17* čaj sa šlagom je jedna od najodvratnijih stvari koje čovjek može staviti u usta, provjereno!
18* femidomi su bolji od kondoma.
19* nogometne lopte imaju dušu (sastavljenu od vrućeg zraka) i trebaju imati svoja prava.
20* odjeća i obuća koju nosi m.f.(18) treba se otuđiti i spalit. (dobro, ajde, s time se baš i ne slažem u potpunosti)
21* space bag je najbolji način pohranjivanja odjeće.
22* gledaju nas.
23* rastanci užasno teško padaju.
ljudi:
irina: - mislim da mi je ona najveći wow govorničke. predobra, predivna cura, zabavna, draga, ma super mi je!!! u početku mi je stvarno bio bed s njom zbog nekih stvari iz prošlosti, ali to smo rješile i ispalo je da se ni ona ni ja nismo morale brinuti oko toga. užasno smo slične i to mi je tako super. volim je!
ivana: - aaaaa, obožavam je!!!! super, super cura. ima velike oči i onda kad se nadvije nad mene i čudno me pogleda, mene je malo strah, ali nema veze. zove me malom curicom, što mi je malo čudnpo s obzirom da se ja tako ne osjećam, ali to nema veze isto.
fami: - crni dječak hitra uma (kako i ivana rekla), čudnog modnog izražaja, specifična glasa i intonacije, neobičan u svakom slučaju. super je....
faust: - e, ovako, on se zapravo zove pavo i lucin je najbolji frend iz metkovića, ali ita i ja prvi dan nismo mogle nikome zapamtiti ime, pa smo im mi davali imena i tako je on nekako postao i ostao faust. super dečko, super pjeva, puno pije, zabavan je... simpa, stvarno simpa...
to je uglavnom seve o govorničkoj i o novim ljudima koje sam upoznala. stavrno mi je užasno što je kraj. ovo su jedine situacije kada ekšli ne volim zagreb (kada se vratim iz govorničke i onda patim...). vjerojatno je i kraj govorničke uopće jer sumnjam da ću ići na 6. stupanj (ipak, škola, pripreme...)
to je to, ljudi fakat vas volim...
efektni završeta.
helou, helou
znam da nisam jako dugo pisala, uglavnom nisam imala o čemu.
sada je drugačije...
u živogošću sam, na govorničkoj, peti put.
lijepo je... stvarno je...
drugačije nego prije, možda nema toliko tuluma kao prijašnjih godina, ali upoznala sam stvarno sjajne ljude s kojima mi je stvarno lijepo i koje stvarno lijepo...
ne mogu više pisati, imam drugih obaveza )ah, tajuzbudljiv život nas mladih govornika)... opširno izvješće obećajem čim se vratim (dobro, možda ne baš ne odmah, ma dobro, možda ni nešto posebno opširan, ma mislim da ga neću ni obećati... ipak, potrudit ću se..)
pusa svima
M.
