Boja perlice blijedi od vode (sada je već svjetlo roza), a blijede i sjećanja. Postiskuju ih ona manje bitna, manje draga, koja mi ne trebaju, pogotovo ako su na uštrp ovih.
Ne mogu vjerovati da je već prošlo tjedan dana. Hoću biti tamo, hoću da je trajalo duže, puno duže.
Tu su ljudi truli i svi nas tlače i atmosfera je uglavnom loša i to mi skroz ide na živce.
Hoću u Našice vidjeti Irinu, Ivanu i Famija, hoću u Metković vidjeti Luce i Fausta i u Klanjec Ivana i u Slatinu Anu i u Poreč Suzi i Josipa ili barem u Živogošće da ih visim sve zajedno.
Hoću u utorak idući u Močvaru na eventualiste, ali mi je bed da Ivan d ev. to ne shvati krivo i da ne misli da smo neke grupijevke.
I hoću duge zeleničajsjasminomplustoplačokoladasašlagomplusnapolitanke razgovore limunaste s Vedranom i hoću satima sjediti u knjižnici i čitati knjige koje me ekšli zanimaju, a ne samo one koje moram, a ni za njih nemam vremena.
I hoću, kad već moram tu truliti i sve ovo podnositi, da je bar u razredu dobra atmosfera kao prošle godine, da si neki ljudi ne zabrijavaju i umišljaju, da nisu svi opterećeni glupom maturom i da nema toliko ocjena za ispraviti.
Hoću da je proljeće, da rastu tratinčice i da imam čudan zaljubljen osjećaj u želucu i leptiriće ili bar da nije ovako glupa vruća jesen nego da pada lišće i kiša i da mogu šetati po kiši bez kišobrana i razmišljati o lijepim stvarima, a ne gombati se s glupim pubertetom i samom napornom sobom.
I hoću dugo spavati zamotana u svoju zelenu dekicu i da mi netko objasni što se sve to zbiva oko mene jer me sve zbunjuje.
