vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
nosevi?....mmm, kljukasti nosevi!!
Neke cure vole crnokose, neke one s plavim očima ili debelim ustima, a ja (koja, naravno, uvijek
moram biti drugačija od ostalih) volim dečke s velikim nosevima. I to ne bilo kakvim, s kljukastim
i koščatim nosevima.
To, naravno, ne znači da mi se sviđaju svi dečki s takvim nosevima, ali ni to da svaki onaj koji mi
se sviđa mora imati kljukasti nos. To je samo jedan veliki plus.
Veliki i kljukasti nosevi razbijaju monotoniju lica i čine ga zanimljivim. Poseban šarm dobiva se i
činjenicom da je nos kljukast ne od rođenja nego jer je bio slomljen (da, da, i ja sam jedna od
onih cura koja ponekad voli bad boyse).
I tako kada prođe neki zgodan dečko cure obično govore: „Gle, kak' je zgodan“ ili „Kak' ima lijepu frizuru/oči/ruke/…“, a moja je najčešća: „Gle, kak' ima lijepi nos“. I onda se svi zgražaju nad tim.
(Molim lijepo, samo da se ne bi krivo shvatilo, ja ne gledam samo noseve. Odmah nakon njih
gledam guze, ali o tome drugom prilikom).
Ovaj post ču završiti slikicama „ponajboljih primjeraka vrste“ pa sad uživajte… koliko možete,
ja znam da ja budem…
cipelice, cipelice
Odlučno odlučujem kako ću od sada pisati postove o stvarima koje mi znače, o stvarima kojima sam opsjednuta, koje su fetiši (a hvala Bogu, ima ih poprilično). Stvarno je bilo dosta postova tipa danas je lijep i sunčan dan, a ja nemam nikakve inspiracije za pisanje.
E, pa započnimo…
Da ne pričamo povijesti, svi znamo da ljudi od davnina koriste cipele kako bi očuvali svoje noge. Bla, bla, to je ionako potpuno nezanimljivo.
Saga zvana Cipele (pri tom mislim na cipele s velikim C, naravno) započinje u 20. stoljeću potpunom modnom emancipacijom žena predvođenih jednom, jedinom i neponovljivom Coco Chanel. Od tada gotovo sve žene svijeta počinju ludovati za njima, cipelama. Ono što su muškarcima auti, ženama su cipele, ono što je njima Ferarri nama je Manolo Blahnik.
I ja, kao tipična predstavnica svoje vrste (fanatična čitateljica Ella, strastvena shopingholičarka, nadasve modno osviještena..hm…) ne mogu odoljeti kada se preda mnom nađu neke lijepe cipele. I uopće nije važno jesu li na petu ili ne, sandale, japanke, salonke, čizme, ma svejedno je.
A više od svega volim imati lude, otkačene, onakve kakve nitko nema. A takve se moraju nositi sa stavom.
Prve neobične koje su ušle u moj ormar bile su predivne crne „patkice“ s bijelim točkicama i 10 cm viskom petom. Ma, baš su preslatke. Istina, u njima je gotovo nemoguće hodati, ali su zato idealne za plesanje,a moje kratke nožice u njima izgledaju tako duuugo.
Za posljednji rođendan kupila sam si supač crne kožne cipelice s zelenom zvjezdicom naprijed i peticom u obliku cvjetića.
Ali ipak moje najdraže su (a tu se pojavljuje ono malo rokersko čudo u meni) kričavo zelene starke, one visoke s šarenim cvjetićima unutra i žutim bedžom na desnoj. Iz njih se ne izuvam i obožavam ih.
I što tu nije jasno? Kako neki ljudi to ne shvaćaju? Ma što je ljepše nego kad se vratiš kući iz grada s novim parom cipela (ili više njih), kada ih obuješ i samopouzdanje ti odmah skoči, kada im se svi dive? Ma baš ništa!
Jednog dana želim imati sobu za cipele. Veliku osvijetljenu sobu s policama nalik onim u dućanima prepunim cipela
ma. Imati ih na tisuće, biti nova Imelda Marcos (za neznalice: žena s najviše cipela, žena bivšeg filipinskog premijera). Redovi onih s potpisom Marc Jacobs, Manolo Blahnik, Louis Vuitton, Prada, Pollini, Jimmy Cho…
A više od svega želim imati crvene cipelice nalik onim plesnim s početka stoljeća… i naravno, tipa koji će me voditi na ples i to sve ez prigovora financirati…
baš kad sam nakon isčitavanja raznih dubokoumnih i prepametnih blogova pomislila da kako su moje bljezgarije potpuno plitke i glupe, javi se štef i kaže (tj, napiše, but nevermind) da prestanem s dubokoumim temama i patetikom, da pišem o cipelama i da pokažem ljudima kako je život lijep (a trenutno stvarno je). a s obzirom da ja zaista cijenim štefovo mišljenje (ipak je štef faca... naj se umisliti....) trenutno je u pripremi jedan poduži post o cipelama. i onda nemojte kukati da vas zamaram time. ionako svi pokazujete sramotno malo znanja kad je moda u pitanju, a kako sam ja tako nesebična i dobra podjelit ću dio svog modnog ukusa s vama... ah... plemenitost mi je oduvjek bila jača strana
*** inače, moja slika iz posljednjeg posta do daljnjega je izbrisana s obzirom da je ne znam smanjiti, a u ovako velikom formatu moja ljepota ne dolazi u potpunosti do izražaja...
.......e.......
evo, u nedostatku dubokoumnijih, vrjednijih i i
ntelektualnijih tema odlučila sam napisati post o
raznim stvarima koje su mi u zadnji tjedan zapele
za oko ili koje su se desile, a s obzirom da nemam
razrađenu ideju što točno da pišem, nisam baš
sigurna u kojem će smijeru uopće otići moje filozofiranje...
hm, da, vidjet ćemo...
za početak, imam novi najdraži film!!!
zove se "mrtav, 'ladan" i baš je super.
stvarno super. inače je to novija srpska komedija
koja je urnebesno smješna. srbi stvarno imaju dobar
smisao za humor i rade sjajne filmove i ja sam ih
pogledala stvarno hrpu, ali ovaj mi je ipak najdraži.
naravno, ne mogu da ne spomenem i jednog od
glavnih likova, limenog. glumi ga nikola đuričko
i totalno je predivan. mislim, lik je stvarno super,
a ujedno mogu reći i da je napokon završena potraga
za savršenim nosom. naravno, moje se poimanje
savršenog nosa posve razlikuje od mišljenja drugih
jer ja stvarno volim velike, kljukaste, koščate noseve.
ma baš su slatki...
evo vam pa sami provjerite (ovo nije slika iz tog filma,
ali nisam našla onu koja bi u potpunosti pokazala
njegovo savršenstvo, ali nadam se da će ova u t
ome barem malo pomoći)
dalje...
- shvatila sam da brkam slova p i b. i kad pišem i kad tipkam.
žalosno, stvarno žalosno...
- život je ružan bez ugljikohidrata. stvarno ružan.
i, vjerujte, to vam govorim i četverodnevnog iskustva
jedenje samo kuhanog povrća. ja stvarno volim povrće,
ali nakon nekog vremena potpuno sve počne imati isti
okus i bljuje vam se od svega. peti dan kad sam zagrizla
jabuku mislila sam da ću pasti u nesvjest. nemojte probavati...
- u zadnjih sam dana zagubila jako puno stvari.
knjigu iz knjižnice (lektiru!!!), zdravstvenu i čep za moju
pilates loptu (tak da je sada ne mogu više napuhati i skakutati
po sobi. šmrc!). stvarno ne znam kaj se dešava samnom... help!!
- uskoro je valentinovo. još nešto više od 20 dana. uopće se
ne zamaram time. uopće. sada sam sretno nezaljubljena
(ili se samo tako tješim) tak da nemam razloga biti u bedu. (valjda).
neki dan mi je frendica rekla da u više od 16 godina koliko
me ona zna ja nikada nisam bila nezaljubljena. hmmm, ili
odrastam ili se nešto stvarno čudno dešava samnom....
- kada više nemam inspiracije počnem pisati gluposti,
a stvarno mi vas se ne da zamarati s glupostima
(ionako, sam to već previše radila) tak da ću vas sada
sve pozdraviti uz jedan rezultat mog autoportretnog foto-sešna.
joj, baš sam si slatka (just joking... yeah, wright!!)
poosa svima.
nakon svega...
da, da, znam da je red za novi post...
pa, evo ga napokon...
praznici su pri kraju. pa, nisu ni bili toliko loši.
hm, da sažmemo:
pojedenih kolača - gomila
Milka čokolade - oko 5 kojih sam sama pojela
francuske salata - otprilike jedna cijela zdjela
trač-kava - 15-tak
telefonskih poziva - 30-tak sati
hrpa super, super darova (Fantom slobode, nova burmutica, slatki Benetton šal, piđama na mašnice od bake, mirišljavi sapuni i mlijeko za tijelo, InStyle-moja nova modna Biblija, gomila slatkiša, nove kraš čokolade (hvala, Đeneš!!) i još mnogo, mnogo toga)
sati provedenih u nužnom učenju kemije - puno nedovoljno
odljubljivanje - jedno, ali dugotrajno pa time i vrijedno
zaljubljivanje - nijedno (jupi! napokon sam sretno nezaljubljena)
sati provedenih u prenužnom učenju englskog - 0 (ups!)
sati provedenih u veoma potrebnom učenju hrvatskog - 1/2 (ali sam radila skriptu više od sat vremena pa je to zapravo sat i pol)
obečanih, a neodržanih trač-kava - jako puno
novogodišnjih odluka - gomila, ali ni jedna konkretna
dobivenih kila - uh, gomila
izgubljenih kila - pa... -gomila
da, i to bi zapravo bilo to...
u ponedjeljak počinje nastava, drugo polugodište i moja dijeta (hm... baš me zanima koliko ću izdržati)
nimalo se ne veselim odlasku u školu. jedina dobra stvar je ta što ću vidjeti društvo, ali onako gotovo sve ljude iz škole do kojih mi je stalo viđam skoro svakodnevno tak da u školi mogu vidjeti samo ljude koje...pa, hm... baš ne želim vidjeti...
hm, da...
e pa to bi bilo sve od mog ekskluzivnog, dugo i nestrpljivo očekivanog posta...
obećajem da ću od sad biti redovitija... ili ću se bar truditi...
poosa
m.
