Ne znam da li više volim da ili ne

Danas je izgleda taj moj pms dan. Znači, po definiciji veličine muškog ega trebao bih (umjesto da nekog izvrijeđam ili odignoriram, kako vi to, naš ljepši spolu, znate napraviti) radi izbjegavanja daljnjeg osjećaja frustriranosti poduzeti something big. How about World War III (ili ako je to onaj koji Bush upravo vodi, onda prijeđimo odmah na četvorku)?

Za potrebe tog svojeg ratnog spektakla izmislio sam novu igru (jebi ga, materijalni resursi su i najratobornijim tipovima problem i ograničenje, zato onaj kreten G. Dablju B. i je tak opasan). Igra liči na šah, nemrem se odlučit koliko polja da bude veliko bojno polje, možda je najbolje radi održanja tradicije i nacionalnog identiteta zadržat se na proporcijama naše, htjedoh reći hrvatske, šahovnice.
Svaka strana ima 8 figura. Da ne bi slučajno koji pravi macho man poginuo, glavna figura koju ostale žele pojest, da ne kažem pojebat, je Snjeguljica. Ostalih sedam čine patuljci, njih mi nije žao jer ionako sramote muški rod, visina im je ispod 195 cm i uopće nisu nabildani pa većini njih i škembice vise. Ma ko ih jebe, nek se tuku oko Snjeguljice, naravno one protivnikove jer svoju ne smiju ni dotaknut obzirom na zakonsku nedopuštenost incesta (ma znate valjda da su u onoj pravoj bajci oni sa Snjeguljicom živjeli ko braća i sestra).

E da, šahovnica na kojoj se igra je imaginarno minsko polje, kad patuljak naleti na crveno polje (Thompson nas je davno upozorio na opasnost crvene boje pa zato ja uvijek žmirim kad mi med. seka vadi krv) onda i odleti, i to meni u usta jer je pizdek mali napravljen od čokolade mljac mljac. Kad se na tako degutantan a ukusan način riješim te, nazovimo to tako, konkurencije patuljaka ostat ću sam s dvije Snjeguljice. Njih neću napravit od čokolade nego će bit na napuhavanje jer im želim pružiti užitak kakav još do sada nisu iskusile. Možda su se one na početku igre one nadale grupnjaku s protivničkim patuljcima ali sve kaj će dobiti je moj ogromni (to mogu slobodno napisat jer one me ionak neće moći demantirat) i to u sendviču u kojem sam ja, naravno, u sredini.

I sad mi još samo recite da od muškog urođenog nagona za ratovanjem nije nikada ništa dobro proizašlo.

Kad svršim ovu igru izmislit ću si za svoj sljedeći pms (ajd, možete ga zvati i prozaičnijim imenom nadrkanost) neku novu. Možda osvajanje Troje i pripadajuće joj Helene. Još samo da si kupim onu suknjicu ala Bred Pit...

Je, to je naslov pjesme, Rory Gallagher, album "Irish Tour '74" (fantastično nešto, *****/*****).
Ma, znam ja tko je Irenin sweet man, štoviše znam i kak joj se muž zove i kako se ona sada po njemu (neemancipirana kao i uvijek) preziva. Jedino ne znam kak joj se zove klinac, i je li taj klinac možda dobio nekog bracu ili seku.

Irena je bila najljepša cura u Ia moje gimnazije, crna kosa i tople smeđe oči. A ja sam s njom išao u razred. U to vrijeme snovi su mi se nekako olako ispunjavali, na prvom razrednom izletu maštao sam o njoj kao o nekakvom nedostižnom idealu, a na drugom izletu već smo ona i sjedili na zadnjim sjedištima busa, ljubili se i nekako prilično početnički mazili. Nisam joj skinuo grudnjak nego sam ruku zavukao u njega i prelazio joj prstima po cici, ne sjećam se samo jesam li svu pažnju posvetio samo jednoj (lijevoj? desnoj?) ili sam u svojoj egocentričnoj omamljenosti ipak skužio da pažnju trebam posvetiti objema (broj 3, onako tvrdo-meke kako se to od 15 godišnje cure koja se bavi sportom i očekuje). Znam samo da sam je poprilično napalio pa je 3 ili četiri puta, bar ja tako mislim, svršila bez da sam joj i dodirnuo pičkicu.

Ma, imala je prekrasno lice i tijelo. I bila je možda najbolja cura koju sam ikada upoznao, samo kaj ja tada nisam toga bio svjestan. Kao svaki mladi glupan koji želi zbariti što više komada u tom busu koji nas je negdje oko 9 navečer vozio u Zagreb više sam mislio na svoj uspjeh (najzgodnija cura bila je luda zamnom) nego na nju. A na ljubav se u takvoj situaciji i ne stigne misliti.

Kasnije sam se prema njoj ponašao kao pravi izvorni gad, a ona je čeznula zamnom i mojom nepostojećom ljubavi sve do kraja gimnazije, za cijelo to vrijeme imala je samo jednog dečka, a i to je trajalo samo tjedan-dva. Otišli smo na različite fakultete, oboje ih završili i kasnije se sreli nekoliko puta na godišnjicama mature.

Unatoč godinama koje su prošle i danas je predivna žena.

Vjerojatno nikada nisam bio zaljubljen u nju ali kad je se sjetim srce mi uvijek preplavi neka toplina. I pomislim kako bih stvarno želio nekako joj se iskupiti za sav onaj bad koji sam joj kroz skoro četiri godine neuzvraćene ljubavi priuštio, a onda shvatim da ona nikakvo iskupljenje od mene ne očekuje. Našla je svojeg sweet mana.

Jebi ga, a ja još uvijek hodam po užarenom kamenju neuzvraćenih, nesretnih i ponekad otužnih ljubavi. Valjda zato jer in the end svatko dobije ono što je zaslužio.

Uvijek mi je malo žao ljudi koji vole samo jedan glazbeni pravac, ili, kaj je još tragičnije, samo jednog izvođača. Mislim, jel oni uopće znaju kaj propuštaju u toj svojoj isključivosti?

Ja sam glazbu (muziku, mjuzu itd.) zavolio dovoljno rano, još kao pravi, pravcati klinac pa mi je ta okolnost u kombinaciji s urođenom znatiželjom, omogućila da kaj se glazbenog ukusa tiče postanem eklektik. I da, to je razlog zašto u paralelnim svemirima moje glave kad se bira najbolji album ever pobjeđuju istovremeno Hendrix s "Are you experienced", Clash s "Combat rockom", "White room" KLF-a, Roy Harperov "HQ", "Painful" Yo La Tengo-vaca, "Led Zeppelin II", "Magical mystery tour" Beatlesa, Waits-ovi "Swordfishtrombones", "The best years of our lives" Cockney Rebel...i još mnogi, mnogi drugi, sve do Miles Davies-ovih "Kind of blue" i nešto ranijeg "Workin'".

Jebi ga, svi oni (dakle, nabrojeni pa onda i oni mnogi, mnogi drugi) popunjavaju moj životni spektar svim onim njemu inače nedostajućim bojama, uz napomenu da se tu može naći i neka posebna nijansa bijele, sive i crne, dakle onih boja koje bih posjedovao i da nikada nisam čuo niti jedan glazbeni ton.

A u sve to upliće se, čini mi se, i moj pokušaj da svojim eklekticizmom (koji u sebi uključuje ne samo žanrovsku nego i vremensku raznolikost) zaustavim vrijeme i osiguram si nekakvu, a toliko željenu, besmrtnost. I zato sad postavljam dva možda pa ključna i esencijalna pitanja:
1) Kad kažem da je album Franz Ferdinanda dobar skoro kao prvi album XTC ("WHite music", naravno), znači li to da sam počeo stariti?
2) Kad kažem da je "Elephant" White Stripes-a bolji od svih albuma Stonesa nakon "Exile on main street", znači li to da sam starenje iz točke 1. obrnuo u suprotnom pravcu i da ću ipak ostati forever young? (čini mi se da je ovo stvarno dobra podloga za optimizam, jedino me malo jebe ono "nakon Exile on main street", jer kao da najavljuje neki fatalni kvar na mojem davno izmišljenom vremeplovu).