Uvijek mi je malo žao ljudi koji vole samo jedan glazbeni pravac, ili, kaj je još tragičnije, samo jednog izvođača. Mislim, jel oni uopće znaju kaj propuštaju u toj svojoj isključivosti?
Ja sam glazbu (muziku, mjuzu itd.) zavolio dovoljno rano, još kao pravi, pravcati klinac pa mi je ta okolnost u kombinaciji s urođenom znatiželjom, omogućila da kaj se glazbenog ukusa tiče postanem eklektik. I da, to je razlog zašto u paralelnim svemirima moje glave kad se bira najbolji album ever pobjeđuju istovremeno Hendrix s "Are you experienced", Clash s "Combat rockom", "White room" KLF-a, Roy Harperov "HQ", "Painful" Yo La Tengo-vaca, "Led Zeppelin II", "Magical mystery tour" Beatlesa, Waits-ovi "Swordfishtrombones", "The best years of our lives" Cockney Rebel...i još mnogi, mnogi drugi, sve do Miles Davies-ovih "Kind of blue" i nešto ranijeg "Workin'".
Jebi ga, svi oni (dakle, nabrojeni pa onda i oni mnogi, mnogi drugi) popunjavaju moj životni spektar svim onim njemu inače nedostajućim bojama, uz napomenu da se tu može naći i neka posebna nijansa bijele, sive i crne, dakle onih boja koje bih posjedovao i da nikada nisam čuo niti jedan glazbeni ton.
A u sve to upliće se, čini mi se, i moj pokušaj da svojim eklekticizmom (koji u sebi uključuje ne samo žanrovsku nego i vremensku raznolikost) zaustavim vrijeme i osiguram si nekakvu, a toliko željenu, besmrtnost. I zato sad postavljam dva možda pa ključna i esencijalna pitanja:
1) Kad kažem da je album Franz Ferdinanda dobar skoro kao prvi album XTC ("WHite music", naravno), znači li to da sam počeo stariti?
2) Kad kažem da je "Elephant" White Stripes-a bolji od svih albuma Stonesa nakon "Exile on main street", znači li to da sam starenje iz točke 1. obrnuo u suprotnom pravcu i da ću ipak ostati forever young? (čini mi se da je ovo stvarno dobra podloga za optimizam, jedino me malo jebe ono "nakon Exile on main street", jer kao da najavljuje neki fatalni kvar na mojem davno izmišljenom vremeplovu).
Post je objavljen 29.09.2004. u 11:17 sati.