Često me pitaju o mojoj prošlosti lovca na tetrijebe. Ne volim pričat o tome. Jebo mater. Jebalo mater. Izgubjo sam u tom bespoštednom ratu i tetku i nećaka Mrkopada. Sjećam se ko da je juče bilo. Tog kišnog jutra krenli smo Mrkopad i ja u izvidnicu, dolj do Oklagijine Poljane, al ne direkt cestom, neg smo išli više desno, kroz Nećakovu Slezenu (tad se još zvala Slezena) pa onda preko Kotromanićeva brda, niz liticu Parčeva zalogaja, da bi na izvoru rijeke Troguze sišli puteljkom Sv. Tupadžije do bunara sestara Kretenki. I onda je bilo lako. Pravac desno kroz Čimpanzin jarak, pa lagano Džingis-Selotejpovom cestom do Oklagijine Poljane. I tako, uz ugodnu šetnju promatrali bi neprijateljske pomake te ine aktivnosti. Svoju izvidnicu uvijek smo temeljito odrađivali, što je u praksi značlo da nam je ruta podosta varirala, jer smo uvjek tjeli obić što više mjesata, tj. mjesta iliti mjestiju, ilikakoseonojoškaže: prostora (jed. prostor). Nećak Mrkopad (zvali smo ga Žemička) bijo je priučeni vlakovođa. Tolko o njemu.

Ajmo dalje! U našim patrolama, znali bi na izvoru rijeke troguze otić ravno, pa bi umjesto na bunar sestara Kretenki izišli na Suljinu Zaravan, na kojoj su još i danas poznate stijene u obliku kičme, tzv. Šukrijino kolo. E, al o tome više drugi put. Sa Suljine zaravni vodla su tri puteljka, taman dovoljno široki za čojka i konja. Jedan put je išo do Krmećje palačinke, stijene u obliku čaglja što se nadvijala nad Sajdžijin brk, plitku udolinu u sad već presušenom koritu rijeke Kume. Drugi puteljak, opet, je završavo na pol puta. Dakle, bijo je to polu-put. Na pola puta, tj. na kraju pola puta (u jebote, postalo zajebano!), tj. polu-puta bijo je vodopad Krmeljuša, koji se također napajo iz nekad nabujale Kume. Treći puteljak vodijo je ravno u krug na početak prvog. Što je zanimljivo, zato što prvi puteljak njije vodijo na kraj trećeg. Što je pomalo nelogično. Tim bolje. Tim iliti ekipa. Iliti Tim Burton. Ekipa Burton. Nema veze.

A treći put? E da. To je bijo tzv. put kroz vrijeme. Mogos otić trećim putem i izbiješ đe oš u vremenu. Normalno, prije togas moro napisat na komadu papira datum i stavt ga u džep, i ondak, kad bi se zaputijo trećim putom, neđe na pola bi izgubjo kontakt sa stvarnošću (od one rakije štos je ponijo za usput) te se odjednom našo točno u onom danu, na onom datumu koji ti je piso u džepu. Nekis se zajebali pa napisali od tog i tog do tog i tog datuma. Moros sam jedan datum napisat. Inačeb te poslalo malo vam, malo tam. Pošalje ti gujscu na ponedljak, noge u nedlju, a glavu u četvrtak. Pa se ti šeć takav, bajo. Otud i ona izreka: Nezna đe mu gujsca, a đe mu glava. Il kak se još kaže: nemerem se pribrat. A to "pribrat" bi značlo "sabrat" iliti "zbrojt". A za nemogućnost izvršenja istog (pribiranja i pribrajanja) direktno bi bila kriva rasutost subjekta kroz dulji period vremena. Oće reć, ak ste kad čuli za zakon neproničnosti, jebat ga, postojanje trećeg puteljka ga je donekle poništavalo. Kažem donekle, jer tehnički, ista rasuta osoba/objekt/entitet bi bijo u različito vrijeme na istom mjestu (djelomično), a ne u isto vrijeme na različitim mjestima (u cijelosti). Ma da, nije ga nimalo poništavalo. Osto je isti zakon. Jebga. Isprike. I da: ZAKONU NEPRONIČNOSTI NE BOJ SE; ISTI SI OSTO! JA SE MALO ZAJEBO! ŽIVIJO!

Inače, taj vremenski procjep često smo koristili za borbu protiv tetrijebova. Naime, kad jih pozarobljavamo više, natefterimo jim na krila cjedulje sa stotinjak datuma i šubeknemo jih u treći puteljak. I opa! Nema više tetrijebovaa. Razlistali se po vremenu ko putovnica. I te de... Jebo esej. Mislim da mi je ovaj najgori dosad. Em nije zanimljiv, bogami nije ni smješan, a utrikurca je predugačak. Mater upičku. Fala kurcu što mog vaka sranja pisat, a jope jih metnu gor na Internet. Il dolj na Internet, tak bi bilo bolje za kazat. Al jope, kad si gledam, internet je i gor i dolj i u sredini -- nemereš ga sjebat. Gadan je to skot.

Pe-es:
Ak ko bude ćeo ić na safari lovt tetrijebe, međede od slada il rogatog slona-ptičara, nek mi se javi na broj mobitela: 6.


J.R.S.
Duploliz, 1995.
Sumatra