Gospodin Đuro Zlatousti bio je prvak sela u držanju govora. I to već deset godina. Svake godine izveo bi na ljetnom sajmu svoju malu oratorsku predstavu nakon čega bi svi prisutni zapljeskali, seoske djeve mu razdragane poletjele u zagrljaj, djeca poskakivala oko njega i tražila autogram, a momci mu se potajice divili i željeli biti kao on, najumješniji seoski govornik. Đuro je bio majstor svog zanata. Kada bi krenuo pričati, odmah bi privukao pažnju ljudi oko sebe, ali čineći to bez ikakve namjere, potpuno iskreno i otvoreno. Vispren kakav je bio, ljudima se činilo da je u stanju pomaknuti planinu samo svojim riječima. Upijali su svako njegovo slovo u svakoj riječi, otvorenih usta i širokih zjenica. Pričao on o sumatranskim odojcima (TM), ljuštenju starog asfalta sa ceste ili pak o nadolazećoj kolonizaciji Mjeseca, nije bilo važno, ljudi su ga voljeli slušati. Svaku temu mogao je Đuka načiniti zanimljivom. Ni njemu samom nije bilo jasno otkud izvire taj njegov dar, kako bi ga znao nazvati ponekad. U osnovi, Đuro je bio genije. Nesvjestan svoje veličine. Zato se ova priča upravo ovdje raspala i počela ličiti na nešt što je piso neki tudum iz brda ponad Usore. Jes vala, burazeru, dokurčilo mi bit ozbiljan. Jebo majku. Too! Iss, volim psovat više neg kruva jest! A kru nejedem jerbo sam debel ko Isus u najboljim danima. Mislim dać morat lovt tetrijebe. Ima ji prevše, pojli sav kuruz, jebli mater žilavu. Da, žilavu, baš tak. Neki dan sam ji gađo sačmarcom, jebate, sasuo sam dve patrone u jednog, al ni da mrdne. Jebo mater, žilavo je to. Svaki može pojst barem stodvajst kila kuruza zanoć. E, pa si ti sad računaj, brale moj, koja je to mrcna. Mema osam kila u njemu, al ždere ko da ima tonu.

Neki dan jedan mi napo tetku. Reko, vičem, TETKAA TETKAAA NEMOJ PREK LIVADE TETRJEBOVI ĆE TE NAPAST, počeo ja vikat iz dna pluća, ono, al tetka nagluva. I pičke materne, nije čula, opali ona pravac po livadi, kad ono fu!! Tetrijeb izleti na nju sa boka, i to tetrjebuša sa dvoje malih, a te su najopasnije... Mene oblio ladan znoj! Odma sam sjeo u BOV (tot je borbeno oklopno vozlo, brale, pazarijo od untroforaca za dvanes litara lozovače), nabrzaka pokreno lanser i BUM, međ njija, jebli mater, treba tetku spast, odvuko sam im pažnju od tetke i odma sasjeko onog jednog manjeg raketom, drugog pogazjo po kljunu, al dok sam se probo okrent, mater tetrjebuša spičkala mi dva točka na BOVu, jebla mater svoju, zakačla krilom, poparala čelik i dva točka odbila, jedva sam živ osto. Sva sreća da se prepala i otperjala u šumu, mogla me sjebat sam tak. A taman mi i goriva počelo nestajat. Al dobro, jebo BOV, tetka je bila na sigurnom i to mi je bila dovoljna nagrada. I još jednom da vam kažem: čuvajte se tetrjebova, jebli mater svoju, zbiljam su gadni. Al ak do nečega dođe, slobodno me mošte nazvat na broj telefona, i to besplatni, jašta: 1-800-ZEMO, paćmo doć ja i tetka da porješavamo sve vaše tetrijeb-probleme. Jašta. Aj živli.


J. R. S., Krletka na Sutli (kod Usore), 1892.
(Iz Zbirke blitz-ezsaya "Njutnmetar, klatno i suđuci",
priča je osvojila prvo mjesto na književnom natječaju
mladih literarnih nada srednje bosne u Donjoj Kobiljači, a kasnije
autoru donijela i počasno članstvo u Klubu ljubitelja gomoljača.)