"I večeras kao i proteklih dana možemo očekivati obilnije padaline praćene grmljavinom po cijelom istočnom dijelu zemlje. U unutrašnjosti postoji opasnost da bi ljetni pljuskovi mogli biti praćeni tučom...", razgovjetno i pomalo iritirajuće resko poručivao je glas iz teve aparata. U Sobi Boška Teskere-Naglog čuo se zvuk pljuska na uličnom asfaltu. Bilo je toplo i zagušljivo, unatoč kiši što je padala i otvorenim prozorima. Poderane zavjese prljave od duhanskog dima poigravale su pod naletima vjetra i ponekom teškom kišnom kapi.

-"Jebavao te kompletni Bog." - govorio si je Boško u bradu koja je ležala na maljavim prsima, lijen da se pridigne i zatvori prozor.

Tri tjedna ranije, pri povratku iz druge smjene, na kombiniranom štednjaku našao je poruku "Boško, nemogu (napisala je "nemogu" zajedno) više tako. Želim ti sve najbolje". I potpis "Mala". Tako ju je zvao. Pogledao je u njezin ormar. Nije bilo odjeće. Ostavila je jedan par cipela. Te cipele kupio joj je od prve plaće. Na desnoj je slomila potpeticu silazeći sa vrtuljka. Voljela je vrtuljke.

-"Pička ti materina kurvinska" - promrmljao je, ne misleći tako. Bila je predobra za njega, pomislio je, bolje da je otišla.

-"Ipak, pička ti materina."

Danas, nije otišao na posao. Pio je cijeli dan, osjećajući se prazno. Nizao je pivske boce s lijeve strane kreveta već duže vrijeme. Desnom rukom držao je bocu Johnniea Walkera i povremeno potezao. Svaki gutljaj potencirao je prazninu što ju je osjećao. Gledao je u televizor. Obojene slike izmenjivale su se bez ikakva smisla, bez početka i kraja. Odgovaralo mu je to. Tonuo je u emotivni bezdan. Bilo je kao da je odsječen od postojanja. Trenuci uhvaćeni u sredini ništavila. Želio je da potraje što dulje. Cigarete su mu neobično odgovarale danas. Palio je jednu za drugom. Glad nije osjećao. Neka ga, pomislio je, neka ga...

Iz ništavila ga je prenuo zvuk grmljavine. U trenutku, njegova apatija je prekinuta. Oštrina se vratila. Volio je nepredvidljivu kemiju svog mozga. Ustao je i pogledao u ogledalo. Malo pognut naprijed, gledao je ispod oka u svoju obrijanu glavu. Oči su mu bile tamne, kao bez dna. Izgledao je zlokobno. Izgledao je dobro. Tako se i osjećao. Lagano se nasmiješio. Pripalio je cigaretu i popio pivo nadušak. Bacio je praznu bocu na krevet i otišao do ostave. U podu iza vrata nalazio se mali improvizirani bunker. Podigao je izrezani komad parketa i izvadio dva uzija, par spremnika streljiva, četiri ručne bombe i nož od dvadeset i pet centimetara s nazubljenom oštricom. Pet kromiranih kuka za meso uredno su bile složene na dnu. Nakon kraćeg razgledanja vratio ih je u bunker.

U spavaćoj sobi našao je staru maskirnu odoru iz rata. Mirisala je na lavandu. Mala je uvijek držala odjeću u savršenom redu. Nije posebno dobro kuhala, ali bila je pedantna oko odjeće. Čak i previše. Glupa debela kuja. Zaboravio joj je reći da je predebela, no, sad je otišla. Odrezao je rukave na maskirnoj jakni. Nije volio biti sputan. Otišao je do spavaće sobe i potegnuo dobar gutljaj Johnniea. Težina uzija u bočnim futrolama smirivala ga je. Izašao je na kišu i stajao tako neko vrijeme. Voda mu se slijevala preko obrva niz lice. Sjeo je u svoju staru škodu i krenuo. Nakon dvadesetak minuta vožnje parkirao je pred neuglednom žutom dvokatnicom u predgrađu. Na ulaznim vratima pisalo je Horvat. Pozvonio je. Vrata mu je otvorio ćelavi, bradati čovječuljak u kasnim četrdesetima. Bio je vidno iznenađen što ga vidi.

-"Jebate, Nagli, otkud ti? Koji kurac radiš u uniformi? Ajde uđi, mokar si jebote..."
-"Nije bitno. Imaš speeda?"
-"Znaš, ne bavim se više tim sranjima. Bio sam četiri godine u buksi."
-"Aha... Joža, ne seri. Možda bi te Džemo volio pozdraviti."
Na te riječi čovječuljak je promijenio izraz lica. Uozbiljio se.
-"Ajde dobro, uđi, bit će za tebe." - Ušao je za njim u hodnik. Joža je otišao u spavaću sobu. Čulo se škripanje teškog ormara po parketu. Prvo u jednom smjeru. Zatim u drugom. Izašao je nakon dvije minute s vakuum-vrećicom.
-"Imaš tu dva grama. Dobra roba."
-"Love?"
-"Ništa. Kuća časti. Čekam te drugi put."
-"Hvala." - rekao je beskrvno, izvadio uzi i ispalio metak u Jožina usta, otvorena u iznenenađenju. Joža je pao na koljena, rukama grčevito stežući mjesto gdje mu je nekad bila donja vilica. Zbog jačine stiska pod navalom adrenalina, krhotine kostiju i zuba zabijale su mu se u dlanove i rezale ih. Krkljao je poput zaklane svinje. Zvučalo je kao psovka, pomislio je Boško. Gledao ga je još neko vrijeme kako krvari, a zatim mu ispalio hitac u glavu. Gledao je tijelo kako se trza na podu. Krv je još uvijek liptala. Ispalio mu je još jedno zrno u glavu. Joža se umirio.
-"Jebo te speed." - bacio je vrećicu u krv i izašao iz stana, došao do auta, zastao, a zatim se vratio, uzeo krvavu vrećicu s poda i povukao direktno iz nje. Mozak mu se zalijepio za stražnji dio lubanje.
-"KURAC! KURACKURACJEBEMTIMATER!!" - otresao je par puta glavom.

Izašao je. Kiša je i dalje padala. Na Škodinu radiju čula se lokalna radio postaja -"Jedna mala plava na ramenu mi spava, na ramenu mi spava, jedna mala plava..." - tulio je jeftinu rimu neki narodski pjevač.

-"Jebo ti Bog mater i ramenu!", iscjedio je škrgutavo Boško, utrljavajući vlažni opušak o suvozačko sjedište. Škoda se zaustavila ispred neugledne zgrade. Po fasadi bi se dalo zaključiti da je zidana još u vrijeme dok su Hitlerove trupe dovodile u red ovo provincijsko govno od grada. Na metalnoj tabli što je bila izvješena na pročelju dalo se pročitati "RADIO". Donji dio natpisa, onaj sa nazivom radijske postaje, bio je prekriven hrđom i nečitljiv. Ulazna vrata bila su širom otvorena. Na početku dugog hodnika bilo je vode što se slijevala sa ulice. Od pet neonki na stropu, radila je jedna. Boško je zakoračio unutra. Sa dna hodnika čuo je prigušenu glazbu. Razaznao je stih "jedna mala plava".

-"O, da"- Osmjehnuo se. Kako je prišao vratima u dnu hodnika, izvadio je nož. Otškrinuo je vrata. U sobi nije bilo nikoga.
"JEDNA MALA PLAVA NA RAMENU MI SPAVA, NA RAMENU MI SPAVA, JEDNA MALA PLAVA...", monitorski zvučnici bili su nafrljeni do granice boli.
U pepeljari se dimio ostatak cigarete. Boško je stao iza vrata. Nakon tridesetak sekundi pojavio se radijski tehničar i sjeo za miks-pult, lupkajući prstima u ritmu glazbe. Bio je to neki neugledni kosijaner s pepeljarkama. Boško mu je prišao s leđa, prigrabio ga lijevom rukom za grivu i prevukao nožem preko grla. Pustio ga je da neko vrijeme mlatara rukama u šoku, dok je krv u pravilnim mlazovima prskala po radijskoj konzoli. Postupno, nestalo je snage u vižljastom ljubitelju glazbe i ruke su mu pale uz bokove. Boško mu je odložio glavu na miksetu.

Zaglavio je ručnu bombu ispod miks-pulta, privezao uzicu za osigurač, a drugi kraj za stolicu na kotačićima na kojoj je visio leš glazbenog znalca.

-"Nadam se da će te pronaći tvoj glazbeni urednik."

Počela je iduća stvar na CDu. Tekst pjesme bio je lošiji nego onaj o maloj kuji na ramenu. Obrisao je oštricu noža o leš i uputio se prema izlazu.

-"Sranje" - istisnuo je kroz zube, okrenuo se i izvadio uzije iz futrola.
Ispraznio je oba spremnika pucajući po radijskoj opremi. Komadi tehnike i namještaja prštali su naokolo. Glazba je utihnula. Izašao je i došao do Škode, ravno kroz lokve koje je kiša i dalje punila. Primjetio je jumbo-plakat preko puta. Pisalo je ogromnim slovima "Uktovitelj", a ispod toga jučerašnji datum. Boško je pomislio na ljubav. Zurio je u plakat neko vrijeme.

-"Ej, jes' ti mračnjak?" - glas mu se obratio kroz kišu. Učinio mu se poznat. Iz sjene je izašla prilika u kišnom mantilu i šeširu. Boško ga je prepoznao. Sranje, pomislio je.
-"Pička mu materina, Boško, ne možeš tek tako ići okolo i ubijati." - staloženo je nastavio neznanac i prišao dva koraka bliže.
-"Jebi ga, neki kurac mi je opalio u glavi..."
-"Ne seri. Rekli smo da nema otimanja fabuli. I čemu te psovke?" - odrezao je neznanac. Boško je pogledao u pod.
-"Ispričavam se, gospodine Svinjski. Zbilja sam pretjerao."
-"Bogme jesi. Nezadovoljan sam."
-"Zbilja mi je žao" - odgovorio je Boško i dalje gledajući u pod. Neugodan osjećaj titrao mu je uz kralježnicu.
-"Boško, Boško... Mala te sjebala? Dobro, koji ti je kurac?"
-"Pa nisam..."
-"Ne seri." - opet ga je ušutkao neznanac. Uslijedila je stanka. Zvuk kiše postao je dalek i prigušen. Boško je osjetio kamen u želucu. Sjebao je stvar, znao je. Sa Svinjskim nema zajebancije.

Iznenada, stranac u mantilu munjevito je posegnuo rukom u unutarnji džep kabanice. Boško nije stigao niti registrirati taj pokret, a ispružena ruka već je pred njim držala neugledni smotak papira.

-"Uzmi."

Boško ga je ne razmišljajući poslušao. Neznanac se zatim okrenuo i nestao među drvećem parka. Zvuk kiše postepeno je postao stvaran i blizak. Boško se prenuo iz polusna. Postao je svjestan svojih mokrih stopala. Zatim, i odjeće. Bio je mokar do kože. Otvorio je vrata Škode i sjeo, zureći u gutu papira koju je sada držao s obje ruke. Okrenuo je prvu stranicu.

Kada je ušao u stan, Mala je sjedila na trošnom trosjedu, potpuno mokra, kose u vlažnim kvrgama. Kraj trosjeda stajala su dva putna kofera. Sjeo je pokraj nje. Šutjeli su neko vrijeme i gledali u pod.

-"Nisi ponio kuke." - prekinula je tišinu. Bilo mu je drago što opet čuje njezin glas.
-"Skoro jesam."
Nasmiješila se i pogledala ga.
-"Potpuno si lud."
-"Potpuno moguće."
-"Gladan?"
-"Aha."
-"Lazanje?"
-"Kao prstom u govno!"

Poljubila ga je u obraz i nestala u pravcu kuhinje. Kiša se više nije čula. Otvorio je novo pivo. Na televizoru je upravo završavao dnevnik.

Josip Reptilović Svinjski