Nedjelja. Svaka donosi isti, a opet posebni, jedinstveni osjećaj beznađa i bespomoćnosti. Kad ti prisjedne cijeli svijet, kad namirišeš u zraku nadolazeću moru i panično se okrećeš oko sebe, tražiš izlaz, utjehu, smisao, bilo što, bilo što, anything will do. Poput utopljenika histerično lamataš rukama i grčevito tražiš ruku spasa, ali nalaziš navijek istu bezumnost i divljaštvo, na kraju se utapljajući s grčevitim izrazom lica, nevjericom i razočaranjem.

Pokušavaš nešto raditi, pokušavaš izvući kreaciju iz sebe, oduprijeti se vrtlogu koji te usisava, ali ne uspijevaš, misli su ti previše natopljene krvlju i općim zločinom postojanja. Tvoj mozak se rastapa u kiselini očaja. Radiš korak više, izlaziš van na ulice i pokušavaš se okružiti ljudima koje si nekoć poznavao. Ljudi koje si nekoć poznavao. Ali sve je to blijedi pokušaj, bijedno i besmisleno, odlazia s gađenjem i mržnjom. Sjediš preko puta njih i ne slušaš njihove riječi, nego slušaš njih, uporno si pri tom postavljajući pitanja koja se vrte u krug: Tko se promijenio? Ti ili oni? Oboje?

Ne nalaziš odgovore koji bi te zadovoljili, dokaze koji bi te smirili. Osjećaš rijezir prema stvarima, prema ljudima, prema samome sebi. Ne opraštaš si takve slabosti kao što je uporni mazohizam društvenog kontakta. Ne iskupljuju te okolnosti. Nema tih okolnosti koje mogu iskupiti tvoju pogrešku.

Zabijen si u svojoj glavi, hodaš s kolcem u srcu, suludo je pokušavati kriknuti. Samo ćeš izazvati smijeh i porugu. Odlučuješ ne griješiti više na takve trivijalne načine, a već u trenutku donošenja odluke naslućuješ trenutak ponovnog propadanja. Do kada ćeš se voziti na vrtuljku ludila? Do kada ćeš sudjelovati u tom cirkusu?

Povlačiš se u svoje bezlične odaje i kuješ plan. Ne žudiš više osvetu, ne planiraš grandiozne povratke, velike trijumfe, pompozne odmazde kao nekoć; sada te privlači ideja tihog i bezrazložnog nestanka. Bez priče, objašnjena, poruke, ti odlučuješ nestati, zatrti stare živote. Konačno i ti sam odlučuješ postati netko koga si nekoć poznavao.

Ali to je samo ideja, ti znaš koliko si već puta pokušao izvesti takve pothvate. Ti znaš brojne boljke, opasne zamke, sve mračne spodobe koje te vrebaju na tvom putu izbavljenja. Ali, to je tvoj put izbavljenja i ti ćeš ga proći. Pa ipak, pokušavaš biti mudriji, gledaš dalje, penješ se na viša mjesta, pokušavaš mišlju obuhvatiti sve mogućnosti. Skeptičan si prema rezultatima, izrađuješ podsjetnike koji će te održati na putu. To je nužnost.

Urezuješ znakove u svoju kožu, razapinješ svoju dušu na križ, ogromnim maljem razvaljuješ svoje okamenjeno srce, a namjesto njega lijepiš nove, stare misli o potpunom bijegu. Važeš svoje rečenice, pregledavaš svoje alate, smiruješ skepsu i oblačia nepoderivo ruho čovjeka na konačnom zadatku. Pomalo si konsolidirao svoje redove. Zrno optimizma dolijeće s neba: hoće li kiša?

Ogledaš se oko sebe, je li promjena vidljiva samo tebi? Bacaš predmete prošlosti, zlobne podsjetnike neoprostivih pogrešaka. Ostalo ostavljaš netaknuto. Nema potrebe objaviti cijelom svijetu da ćeš ga zapaliti. Krenut ćeš s malenim stvarima. S vremenom ćeš ojačati, iskustvo će te učiniti sposobnijim, bit ćeš spremniji na veće pothvate.

Osjećaš se malo bolje, začudo, iako još nisi ništa promijenio. Ipak se odlučuješ nagraditi. Pališ cigaretu i s dubokim udisajima osjećaš bolju budućnost. Svrćeš pogled prema satu u daljini. Ponoć je prošla. Još je jedna nedjelja iza tebe.


Ad collis Quirinalis, 09. 01. 2005.
T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)