(odlomak iz romana Nenada Stojkovića)

Odjavio sam svoje tijelo jedanaestog rujna u dvanaest i četrdeset. To je jutro užljebljeno u moje sjećanje, bolno i otrovno, oštro kao čavao zabijen pod nokat. Sjećam se da je ispred mene treperio isti ovaj display sa svim brojkama koje pokušavaju zarobiti vrijeme. Prethodnu sam noć proveo budan, budan iznutra i izvana, čekajući hladnu zoru da preplavi metalni okvir prozora. Upijao sam sve oko sebe kao da nikada više neću ništa osjetiti na taj određeni način. Djelomično sam bio u pravu... Doduše, već sam tada bio samo djelomično ljudsko biće. Dvostruka mjerila – to je istinski put budućnosti! Zaklinjem se mojim made-in-Thailand živčanim sustavom. Ironično je kako Institut reklamira proceduru sa sloganom – ‘’Otkrijte svemir Vašeg tijela’’ i onda nas sklapa koristeći proizvode istih onih tvornica koje su nekoć proizvodile dijelove za one prastare karampane od raketa iz prvog svemirskog programa. Srećom, mi procedurirani nemamo naviku eksplodirati kod prve test-vožnje.

No istinski tragična razlika između prvh svemirskih programa preuzmanja artificijelnog tijela jesu majmuni! U potonjem smo slučaju pokusni majmuni bili mi! A barem što se čoveka tiče, zakoni evolucije su jasni– majmuni su uvijek na najvišim položajima.