Iirski Grad iz snova – ni Hercegovačka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanići


Bosanska piramida Sunca je neosporno najznačajniji simbol ljudske zajednice koja je živjela u središnjoj Bosni u poslednjih 20.000 godina. U Hercegovini se takvo civilizacijsko dostignuće nalazi, potpuno zanemareno, u okolini Stoca.

Meksički autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grčkoj Troji u Hercegovini; domaći arheolozi (Z. Marić) su, na osnovu pronađenih novčića sa natpisom “daorson” grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treći su mu dali ime Gradina Ošanići po obližnjem selu.

Ni jedni, ni drugi, ni treći se nisu usudili otići u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na službenoj povijesti utemeljene, datume nastanka: doba drevne grčke kulture ili famoznih “Ilirskih plemena” koja su neposredno prethodila antičkim junacima. Dakle, riječ je o oko 2500 godina unatrag.

Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Tko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa građevinskim i inženjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u “starijem neolitu jedva da imamo pećinskog čovjeka u ovom dijelu svijeta”?

Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca završava u malom selu Ošanići. Nikakvih tabli za arheološko nalazište Daorson nema. Uski puteljak širi se u penjanje brdom sa kojeg se pruža pogled na Vidovo polje.

U podnožju Grada (Daorsona, Troje, Gradine Ošanića) se pruža plodno Vidovo polje.

Napokon, izlazim na vrh brdovite zaravni. Ostaci drevnog građevinskog kamena su me pratili dosada, ali se nikakav njihov oblik (zidine, građevine) nije mogao naslutiti. Nakon tolikih tisuća godina, gromade su izgubile oblik.

Ali, sada, na ovoj zaravni, prizor od kog se zadrhti. U daljini se ukazuje monumentalni kameni zid koji spaja dva svijeta: zeleni (travnati) i plavi (nebeski).

Ilirski Grad iz snova – iz daljine se čini da kameni zid spaja nebo i zemlju.

Na prilazu Gradu, među kamenim gromadama, dva pastuha. Mirno pasu. Dolazak čovjeka ih uznemiri, na tren. Kako sam ja prilazio Gradu, tako su se oni, iz opreza, sklanjali u stranu.

Milenijski mir Grada narušen je mojim dolaskom i sklanjanjem u stranu dva neosedlana pastuha.

Napokon, preda mnom su ostaci zida koje mogu u potpunosti da obuhvatim u njihovoj veličini. Prva misao koja mi se javlja je da stojim ispred najznačajnijeg arheološkog nalazišta Hercegovine.

Ostaci zidina Grada – najznačajniji arheološki spomenik Hercegovine.

Kako je Salinas Price vidio Grad? Maštovito i s poštovanjem.

On govori (na svom web site-u): “Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanića, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prođe se nekoliko seljačkih kuća; usput se vide ostaci antičkih građevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, građeni od tvrdih kamenih blokova od vapnenca. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa – vjerovatno po 25 do 50 metara – na stjenovitim liticama, prirodno zaštićena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolačkoj dolini.”

I, Salinas, nastavlja: “Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, vapnenačkog porijekla, neki po 3 metra dugački. Zid je dugačak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimično po 4 metra visok.”

Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomično točan. Ovom prilikom, ne ulazeći u (ne) točnost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antičkoj Troji, prokomentirajmo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, “kiklopskih” kako ih naziva ovaj ljubitelj antičkog perioda. Međutim, postoje i drugi načini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa.

Drugo, blokovi nisu samo kvadratni, već različtih oblika. Ima ih pravokutnih i romboidnih. Teško je naći dva bloka iste veličine. Tipična gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide.

Tipična gradnja pretpovijesnih civilizacija Lemurije i Atlantide: kameni blokovi različitih oblika (kvadratni, pravokutni, romboidni) pri čemu su svi različite veličine.

Sada možemo nastaviti sa Salinasovim opisom. “Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz na gradska vrata. Drugi, sada u rasutoj gomili, je možda dignut znatno kasnije (treće do prvo stoljeće prije nove ere?). Gradska vrata su bila 2 metra široka i vrlo vješto isklesana…

Okvir za kamena vrata je majstorski isklesan…

…Unutar zidina je bila agora (tržnica), također i kamene ulice, javne i rezidencijalne zgrade, izgrađene na nekoliko nivoa…”

Iz vremena grčkih, vratimo se samo nekoliko stotina godina unatrag i poslušajmo službenu verziju domaćih arheologa (Z. Marić, B. Marijan i N. Cambij):

“…Prema zadnjim arheološkim istraživanjima, naseobinski kompleks površine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljeća prije Krista do polovine prvoga stoljeća prije Krista, kada su ga vjerojatno razorili ratoborni Dalmati. Čitavo naselje u Ošanićima može se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdojmljivija utvrda (akropola) površine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije obrambene crte – prednji, niži zid očuvane dužine 46 m, čija je prvotna dužina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije četvrtaste kule s gradskim vratima širokim četiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo četiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija počivala je na težini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih površina i tehnici zidanja. Način gradnje podsjeća na zidove u Mikeni i Tirinsu, što govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvrđavi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila čija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?)…

… Gospodarski dio, zvan danas Banje, imao je više manjih objekata i jedan otvoren prostor, vjerovatno trg. Stambeni dio imao je zgrade terasasto raspoređene i povezane stubama. U jednoj bogatoj ostavi pronađene su, između ostaloga, dvije matrice za izradu raznovrsnih figura u bronci, srebru i zlatu. Nekoliko novčića iz Ošanića grčkoilirskoga su tipa s natpisom Daorson.”

Lokacija Gradskih vrata… sa pokušajima restauracije.

E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su “Ilirska plemena” morali dizati svoje gradove pod nečijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene antičke kulture stare Grčke? Jasno mi je da je u tom slučaju zgodno povezati ovaj nemogući inženjerski i građevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Međutim, neka čitaocu koji nije imao prilike otići u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovačkog krša (koji tada očigledno nije bio krš).

Nadalje, trebalo bi konačno razriješiti sa tom složenicom “Ilirska plemena”. Plemenski nivo organiziranja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad.

Autori dobro opisuju kamene blokove, mada ne daju geološku, minerološku i sedimentnu analizu. Ali i same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upućuju na visok nivo organizacije koja se ne može vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prošlost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12.500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koje bi bile u stanju dizati takve gradove.

Nažalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutrašnjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno veće. O tome svjedoče kamene gromade, manje i veće, u široj okolini. Ali, da bi se predočile dimenzije Grada moramo drugačije pristupiti njegovom proučavanju.

Prvo, takozvane “zidine” nisu imale obrambenu svrhu. Zar bi se četiri metra debeli kameni blokovi dovlačili na vrh brda za obranu od drugih “plemena”? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu.

Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo “unutar” zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje riječ o srednjovjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slučaju napada.

Prisjećam se drevnog grada u istočnom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovučeno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je težak po 100 tona. Savršeno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi. Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali “nedovršeni zid”. Zašto? Jer, moderni čovjek svijet vidi limitiranim očima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i čakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zračenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo.

Civilizacije pretpovijesti su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovačkog Grada su imali ta znanja. Ne čudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaći arheolozi su je nazvali “hram” i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se “blago” krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogućim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvaćanje naših davnih predaka trebaju drugačija, šira, manje limitirana znanja.

Znanja alternativne povijesti.

Tipična gradnja naprednih “pretpovijesnih” civilizacija: nema današnjeg vezivnog materijala (malter ili cement), blokovi su različite veličine, više je od četiri kuta (u slučaju potresa kameni blokovi se “zaključaju”), raspored doprinosi maksimalnoj stabilnosti…

Višetonska težina kamenih blokova otvara drevnu dilemu: tko i kako je vršio transport, a onda ugradnju ovih megalitnih grdosija…

Izvaljeni kameni blok iz ležišta pokazuje originalnu višemetarsku debljinu koja imponira…

Tipičan, savršeni fit, između kamenih blokova. Priča je stara i neobjašnjiva od strane službene arheologije, kao i u slučaju egipatskih, meksičkih ili peruanskih piramida: “ni oštrica noža se nije mogla uvući među blokove…”

U zagrljaju Grada, autor se osjećao sigurno kao među madracima. Još je ostalo netaknute blagotvorne energije starog doba…

Nekada su stotine metara ravnih, kružnih i piramidalnih oblika imale ovaj blagotvorni teren prošaranim. Danas nam se serviraju teze koje su tipične za našu, nasilnu civilizaciju: govori se o obrambenim funkcijama, o ratovanju sa Dalmatima, itd.

Uklesani kanal za kišnicu – identična slika sa kamenim blokovima pretpovijesnih civilizacija Perua, Egipta ili Meksika.

Silazak niz Grad, litice koje vode prema dolini – da li je nekada u podnožju bila voda (more, jezero povezano sa Jadranom?)

Gdje počinju kameni blokovi, a gdje završava brdo? Stotine metara drevnih masonskih umijeća govore da su granice Grada bile daleko veće od onih kojima barata službena arheologija.

I, još jednom, o obliku kamenih blokova. Planski pristup pretpovijesnog arhitekte i majstorstvo ugradnje vidljivi su i danas nakon više od 10.000 godina; blokovi su koso i romboično odrezani kako bi struktura bila što kompaktnija…

Uz ovakav stil gradnje, logično bi bilo očekivati ostale karakteristike civilizacije koja je uživala plodove ovih kamenih monumenata. (Uspoređenje je na osnovu moga iskustva sa originalnom civilizacijom koja je gradila Maccu Pichu u Peruu.)

A to znači:
    • superiorni graditelji su bili malobrojni (!)
    • Grad im nije služio za stanovanje već za “energetsko napajanje” (!)
    • bili su pretežno spiritualna bića
    • objekti im nisu imali krovne konstrukcije radi nesmetanog prijema Sunčeve energije…


Zvuči neobično? Nesumnjivo.

Ali, koliko su “obični” kameni blokovi Balbeka (Libanon) od 1200 tona koji su preneseni na vrh brda (mi naravno, nemamo ni približno moćnu tehnologiju za takav poduhvat)? Ili, spominjani Ollantaytambo u Peruu? Ili 400 tona asuanskog granitnog bloka u maloj prostoriji u središtu “Keopsove” piramide?

Doći će vrijeme kada će znanost o prošlim vremenima (arheologija, povijest civilizacija, antropologija) uhvatiti korak sa istinom. To vrijeme je tek pred nama. I tek tada će se saznati puna istina o ovom hercegovačkom Gradu.

A do tada ću, ovo sveto mjesto, zemaljski hram civilizacije koje više nema, jednostavno zvati – Grad.