Priča o Ilirima se u povijesnim knjigama svodi na zagonetna “Ilirska plemena” od prije 2.500 godina koja su prethodila dolasku antičkih Rimljana. Ponegdje bi pročitali i da su Albanci tvrdili da su im Iliri bili preci i to bi bilo sve.

Odjednom, genetika XXI stoljeća otvara vrata odgovorima.

Sedamdeset četiri mlada Norvežanina su bili na medicinskom pregledu prije regrutiranja za vojsku. Uzet im je uzorak za DNK analizu i rezultati su uskoro objavljeni (“European Journal of Human Genetics”, broj 10, 2002 godina). Sa izuzetkom jednog slučaja, svi Norvežani potpadaju pod četiri osnovne haplogrupe: EU 18, EU 19, EU 07 i EU 14. Rezultati ne čude, jer su prve tri grupe najraširenije u Centralnoj i Zapadnoj Europi.

Interesantno je da je najprisutnija haplogrupa EU7 čije je porijeklo iz srednje i južne Europe. Ili, kako se u istraživanju tvrdi:”…rezultati potvrđuju blisku vezu Norvežana sa Njemcima i drugim centralnoeuropskim grupama; Česima i Hrvatima.”

Ili, još preciznije: “Unaprijeđenje klimatskih uslova koji su pratili kraj zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina su otvorili Skandinavski poluotok kolonizaciji sa juga Europe.”

A za period prije kraja ledenog doba se nedvojbeno tvrdi:”… više od 80% gena Europljana potiče od malih humanih grupa koji su našli utočište od leda u tri izdvojena područja – sjevernoj Španjolskoj, centralnoj Europi i Ukrajini. Zbog svoje dugotrajne izoliranosti njihove genetičke komponentne su postale vrlo različite.”

Nekada je povijest južnoslavenskih zemalja počinjala dosadnim predavanjima o “seobama starih Slavena iz Poljske prema jugu Europe, Balkanu…”. Vratimo li se znatno dalje u prošlost postajemo svijesni da je originalni migracijski tok bio upravo suprotan: središnji i sjeverni dio Europe se naseljavao od Jadrana, prema Njemačkoj, Poljskoj i Skandinaviji.”

Potvrdu ovoj tezi nalazimo u naučnom članku objavljenom u časopisu “Science” (Semino O i dr.:”The Genetic Legacy of Paleolithic Homo Sapiens in Extant Europeans”, Science, broj 290, 2000): “Kraj ledenog doba u centralnoj Europi je karakterističan po ekspanziji sjevero-balkanskih grupa, kod kojih je bila visoka frekvencija M 170 Y kromosoma (odnosno haplogrupe EU 07).”

Potvrđuju mi se navodi Alda o haplogrupama i njihovoj prisutnosti na Balkanu.

Slika se kompletira. Tokom zadnjeg ledenog doba, odnosno paleolitika, otprije 25.000-40.000 godina, tri su europska humana središta: (1) Iberijsko, u sjevernoj Španjolskoj sa Baskima kao najstarijim europskim doseljenicima, zatim (2) Balkansko, južno od Save te (3) Ukrajinsko, oko Kaspijskog mora. Prva i treća kultura se može arheološki vezati za “Aurignacijskog” čovjeka, a Balkanska kultura pripada “Gravecijskom” čovjeku (koju slobodno možemo nazvati pra-Ilirskom kulturom).

Iz ova tri utočišta su se Europljani raširili; njima su se, prije 9.000 godina, pridružili neolitski farmeri koji su došli sa Bliskog Istoka i koji čine preostalih 20% europskog genetskog pula.

Skorašnja istraživanja na uzorcima balkanskih zemalja (“Prehistoric Gene Flow in Europe”, The American Society of Human Genetics”, May 2004) osvijetlili su frekvencije haplogrupa.

Najveći postotak prisutnosti pra-Ilirske kulture u Europi pripada Bosancima!

Oko 42% uzorka populacije u današnjoj BiH se može direktno vezati za paletolitskog čovjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina!

Eto, u prah ode teza o većinskom Slavenskom porijeklu naroda Balkana.

Drugi značajan utjecaj na bosansku populaciju je onaj sa istoka: Ukrajinsko-zakavkaski (40%).

Sličan je omjer i kod drugih naroda: Slovenci imaju 38% Ilirske krvi, 20% istočnoeuropske, a 11% srednjeeuropske. Hrvati sa 38% potiču od Ilira, a 31% iz istočno-europskih krajeva.

Vrlo visok postotak Ilirskog porijekla je i kod Šveđana (40%) i već spomenutih Norvežana (40%).

U ovom početnom stadiju razvoja antropološke genetike, rizično je vezati genetski materijal za određene kulture (barem onako kako ih definira arheologija i povijest).

Međutim, usporedbe se nameću same od sebe. Tako se za Iberijsku grupu veže Aurignacijska kultura čiji su dobro znani primjeri genijalne pećinske umjetnosti u Francuskoj i Španjolskoj.

Na drugoj strani, Gravecijskoj (Ilirskoj) kulturi pripadaju na primjer figurine Venere iz doba paleolita. Ova knjiga će se, u daljem toku, fokusirati i na druge, mnogo veće i značajnije dokaze.