Devet je ujutro. Nedjelja. Jutro koje dočekaš nakon neprospavane noći potpuno je drugačije od regularnog jutra. Svijet je vizualno isti, ali dočekati nedjelju ujutro na određenom mjestu i probuditi se u nedjelju ujutro na tom istom mjestu dvije su potpuno različite stvari.

Lokao sam cijelu noć. Po mojoj slobodnoj procjeni popio sam tričetvrt boce Caribica ruma. Nalazim se u nepoznatom stanu na petom katu stambene zgrade u hrvatskoj metropoli. Vlasnica je stana prije nekoliko minuta izašla obaviti neodgodive poslove, ne bez izraza žrtve na licu. Ja ne moram ništa. Nemam posao, nemam obaveze, nemam dogovore. Mogao bih ležati i spavati kao što to radiš ti, dragi imaginarni čitetelju iz budućnosti. Ali, i ja imam neodgodiv posao - podijeliti s tobom ove čudne trenutke.

Rum je ostavio gadnu žgaravicu koju gasim Guinnessom. Hvala bogu na istančanom ukusu vlasnice stana. Frula je u pepeljari i tek s vremena na vrijeme povučem dim. Ljudi koje smatraš pijanicama prestali su piti prije pet sati. Oni koji su pili nešto manje sada pijuckaju kavice izmijenjujući trivijalne izvještaje i masne šale od prethodne večeri. Moja je malenkost još uvijek u pogonu.

Nakon mnogih mjeseci ovo je prvi vikend koji provodim bez amfetamina. No, čini se da je centar za regulaciju sna zauvijek poremećen. Balans između jave i sna nepovratno je izgubljen. Zato sjedim ovdje i dijelim ove čudne trenutke s tobom. Ne pokušavaj shvatiti. Ako nikada nisi bio na mom mjestu ovu situaciju možeš samo zamišljati. Zamišljanje će biti bazirano na pretpostavkama o nečemu što nikada nisi osjetio. Naizgled, sve je uobičajeno. Grad okupan smogom teških metala i dalje je tamo vani. Ulice ispunjavaju rijetki nadrkani vozači što svoje obitelji vode na parodični ručak punicama u neke stravične vukojebine. Da si se upravo probudio i da sada gledaš kroz isti prozor kroz koji je uperen moj pogled vidio bi isto što i ja.

Ali, osjećaj, nezaustavljivi osjećaj smisla koji je nadohvat ruke nezamijenjiv je i neopisiv riječima. Možda ti je sve ovo nalik na mentalno izdrkavanje glupe fukare koja u plitkim esejima traži pokriće za svoje auto-desetruktivno ponašanje. A možda upravo osjećam nešto što ti nikada nećeš osjetiti, dragi čitatelju.

Bez sna sam već dvadeset i četiri sata, od čega posljednjih dvanaest intenzivno pijem i spaljujem hašiš kao nacisti Židove. To što su mi oči još uvijek otvorene, a vršci prstiju prelaze preko meke tipkovnice laptopa vrlo su uvjerljiv dokaz da tijelo može izdržati. Dakle, fizičko ograničenje postoji samo kao iluzija u tvojoj glavi, dragi čitatelju. Skup očekivanja, imaginacija, ništa više.

Ono što mene održava budnim je profinjena kombinacija kronične nesanice i činjenice da u ova četiri zida ne postoji niti jedan okidač grižnje savjesti. Nema mame i tate, nema pandura ni psihijatara, nema normalnih ljudi koji bi mi govorili da nisam normalan. Bez tih vanjskih socioloških utjecaja u mogućnosti sam postati vlastiti službeni procijenitelj normalnosti. A ja kažem da je ovo normalno i da je sve u redu. Hvala neizmjernoj ljubaznosti vlasnici ovog stana koja mi je pružila utočište kad se tama povukla, a mrsko sunce izašlo. Tamo vani, s druge strane prozora zamagljenog od hladnoće započeo je dan. Dnevna svjetlost polako mami sve one odvratne prosječne mediokrate da nastave s novom epizodom svojih patetičnih isprika za živote.

Tamo je vani tama nestala, a magija subotnje noći prepustila je mjesto nedjeljnom danu. Prokletstvo nedjelje. Dan u kojem su svi dobri, dan u kojem se svi moraju odmarati. Kao da su bog osobno pa su do jučer navečer stvarali svijet. No, ovdje unutra, u sigurna četiri zida gdje nema osuđujućih pogleda trulih kućanica ispunjenih gađenjem moj je svijet još uvijek u tijeku. Čudni freakovi nestali su s ulica, a pijanice i narkomani u klubovima su ustupili mjesto čistačicama da očiste bljuzgu šljama, prolivenog pića, pepela, opušaka, iskorištenih kondoma, bljuvotine, razbijenog stakla i svega ostalog što nedjeljom oko četiri ujutro ispunjava pod svake noćne ustanove za socijalizaciju.

Stvarni nas je svijet odlučio tolerirati, no samo u ograničenim uvjetima. Nas, đanere i alkoholičare mlade hrvatske nacije. Spremni su zažmiriti na naš razvrat i besmisao ako donosimo neki profit od plaćanja ulaznica i otkupa alkohola. Ali, što je previše previše je. U nedjelju ujutro toleracija mora biti eliminirana, a vlak ludila mora završiti. Takva su njihova pravila. U novinama i neobaveznim razgovorima nas mrze i preziru, ali u noćima vikenda dopuštaju nam da kupimo svoju porciju mentalnog oduška. A ja sam pobijedio. Poput gerilca skrivenog u planinama još uvijek vodim svoju bitku. Tamo vani moj svijet više ne postoji, ali ovdje unutra je još uvijek u punom zaletu. Prevario sam sistem.

Ovo pismo iz paralelnog svijeta nikada ti nisam želio napisati na amfetaminima ili kakvoj drugoj zloj kemiji, dragi čitatelju. Samo zato jer sam i ja djelomično vjerovao da je način percepcije nedjeljnog jutra u mojoj sluđenoj glavi direktna posljedica konzumacije nekog izopačenog otrova. No, ovog sam vikenda kemijski čist. Dovoljno sam dugo izletnik noćim svijetom da znam da ljudi koji samo piju (ne drogirajući se usput, želim reći) ne mogu izgurati cijelu noć razbijanja stvarnosti. A onda opet, ja sjedim ovdje, čovjek od krvi i mesa. Sjeban, ali živ. Potrošen, ali budan. Prisiljen sam izvući nepobitni zaključak da sam magična kemijska jutra doživio dovoljno puta da osjećaj zauvijek ostane u meni.

Daleko od toga da linija dobrog speeda ne bi dobro sjela u ovom trenutku, ali onda ne bih tebi pisao ovu sjebanu razglednicu nego bi bio na nekom afteru spaljujući posljednje ostatke moždanih receptora do kolapsa.

Dakako, u cijelu mentalno-sociološku jednadžbu treba uračunati i neizbježni faktor prkosa. Kad bolje razmislim, moja je ovisnost o prkosu možda i veća od moje ovisnosti o razvali. Napominjem da ja nisam ovisnik o drogama. Barem ne o nekoj posebnoj drogi. Hašiš čini svakodnevnu komponentu moje životne rutine, ali njega ne možemo smatrati ozbiljnom drogom. No, ono o čemu sam uistinu ovisan jest razvala. Sama sredstva razvale su manje bitna. Svako od njih ima svojih prednosti i mana, ali zajednički nazivnik im je da mijenjaju način percepcije stvarnosti. Ta izmjena je moja ovisnost. Ne želim biti normalan, ne želim gledati uobičajeni svijet. Moja je domovina izobličeni svijet, a moj dom iskrivljena stvarnost.

No, vratimo se prkosu. Dobrom, starom prkosu, najboljem prijatelju svakog poklonika razvale. Kad bi ti, dragi čitatelju, koji si prospavao noć vjerujući da ssi zbog toga dobar i ispravan, dobio kronološki slijed golih činjenica koje su oblikovale moju noć očekivao bi da moram biti kažnjen. Konvencionalni način razmišljanja funkcionira na taj način. Uvijek postoji pravo i krivo, nagrada i kazna. Tvoja je nagrada neozlijeđena jetra, odmoreni duša i tijelo, predivna svježina nedjeljnog jutra i lijeno izležavanje u krevetu. Moja bi kazna trebala biti samosažaljenje, povraćanje, mamurluk, glavobolja i rasap razuma. I ta je kazna prema tvojim očekivanjima trebala doći prije mnogih sati. No, ja sam još uvijek tu. Ti si se već probudio, dragi čitatelju, a ja svoju avanturu nastavljam dalje. Mogao bih spavati, mogao bih se isključiti. Nemam nikakvih obaveza prema tebi. Sve što je preostalo prema tvojim očekivanjima jest da primim kaznu. Kažeš: "Bilo ti je dobro, misliš da si faca, ja ispadam šupak koji spava, ali tko je sad glavni?". Tko je sad glavni, Estebane? Svježi dečko koji s roditeljima proždire obiteljski nedjeljni doručak prije odlaska u crkvu (mama će ići poslijepodne jer mora ispeći pilića s ptičjom gripom i masni lički krumpir da bi uveličala duhovni trenutak Obiteljskog Ručka)? Tko je sad glavni? Svježi dečko ili ti, ispijeni, sjebani Estebane? Dragi čitatelju, siguran sam da moliš boga da na mene sruši migrenu kakvom bi kaznio sodomita u Starom zavjetu.

Ali, moja me kazna i dalje zaobilazi. Nedostupan sam joj jer sam na previsokoj duhovnoj razini. Nalazim se iznad institucije kazne. Kad ravnodušnost zavlada kazne i nagrade više ne postoje. Kao ružne uspomene na križni put hrvatskog prosvjetnog sistema... Uči, dobivaj petice, budi dobar i uspjet ćeš u životu. No, kao što si ti vjerovatno možeš obrisati guzicu sa odličnom svjedodžbom pred očima službenice Zavoda za zapošljavanje, tako ni mene ne dostiže kazna. Bio si dobar, ali nagrada izostaje. Ja sam bio sve ono što ne bih trebao biti, ali kazne svejedno nema. Umjesto da molim za milost u mamurluku s dizajnerskim potpisom ja iz oštre kombinacije altruizma i obijesti ne želim leći u krevet i polizati rane. Ne, radije ću dobrovoljno ostati ovdje, u predivnom polusvijetu i podijeliti kaotične misli s tobom.

Sve ti govori da serem i da sam u krivu. Sve ti govori da nema ničeg posebnog u jutrima koja dočekaš za šankom. Ali, ne zaboravi, ti teoretiziraš, a ja sam ovdje u samoj jezgri prakse. Dapače, ne samo da ne ispaštam za svoje grijehe, već se duhovno osjećam bolje nego što ćeš se ti ikada osjećati (uključujući i nakon patetičnog performancea kojeg imaš obraza nazivati snošajem). Da sam se kemijao cijelu noć možda bih sada i bio u mentalnoj kaznionici paranoje i tjeskobe. Ali, alkohol mi pruža samo obijest i bahatost. Nema žaljenja, nema samosažaljenja.

Predivno je stajati ovdje na samoj oštirici smisla. Vani zima uzima maha. Ne postoji ni jedna jedina jarka boja. Zgrade su od sivog betona, a rijetko drveće je odavno izgubilo lišće. Olovni oblaci prekrili su sunce, a ljude na ulici izjeda hladnoća što prodire do kostiju. A ja sam u sigurnom utočištu u kojem centralno grijanje pouzdano radi, hladnjak je pun Guinnessa, bijelog ruma i vina, te što je najvažnije - nema ljudi. Nema niti jedne žive duše oko mene. Nema nikoga tko bi me svojim analizirajućim pogledom koji ispituje "Na čemu je ovaj skot?" podsjećao da sam alien, tuđinac, stranac u ovoj zemlji, na ovom planetu. Odbijam pripadati tom ružnom, trivijalnom, normalnom svijetu koji upravo sada šeće ulicama. Gadite mi se, mater vam jebem. Misa samo što nije počela. Kafići su odradili one prve tri odvratne kave što izlaze nakon jutarnjeg uključivanja aparata. Dnevne su novine spremne s novom dozom kulture straha. Scena je namještena za vas, ljude koji mentalno živite u zemlji u kojoj još uvijek stanuju i Bog i Hrvati. Moj se magični svijet već odavno trebao pokupiti u pičku materinu i zašivati rane. Pa, ipak, još smo uvijek ovdje zajedno. Ti i ja, samo ti i ja dragi čitatelju. Ti si dovoljno lud da čitaš ovako daleko, a ja sam dovoljno lud da nastavljam pisati i dalje. Vjerovatno mi jebeš mater i čekaš da umrem, ali ja i dalje ne umirem. Moja je snaga volje i izopačenost uma premoćna da bih samo tako popustio.

Ugodno je ovako srati bez linearnog tijeka ili ikakvog smisla. Pojava tako karakteristična za spuštanje s kemije, s izuzetkom da se ja ne spuštam s ničega. Dovršio sam pivo i svidjelo mi se dovoljno da uzmem još jedno. Tijelo ipak ima ograničenja i više mu ne odgovaraju gazirani pojačivaći okusa u coli. S rumom, naravno, koncentriraj se čitatelju, uživi se u naratora, ovakve su opaske nepotrebne ako me dovoljno pozorno pratiš.

Što u stvari radim? Što predstavlja ova perverzna tekstualna predstava? Možda predstavlja proslavu dosegnuća nove razine. Život je podijeljen u duhovne razine, najviše nalik levelima u brainless kompjuterskim igricama. Kad skupiš dovoljno bodova ideš na slijedeći nivo koji je uvijek potpuno drugačiji od prethodnog. Promjena nivoa nema veze s fizičkim svijetom. Možeš ostati na potpuno istom teritoriju. Novi nivo donosi novi način percepcije i uglavnom novo pomicanje granica. Ono što se na prethodnom nivou smatralo nemogućim ili barem teško izvedivim, na slijedećem postaje lako ostvariva rutina. Kao npr. ovo. Mogu samo pretpostaviti da je tebi, dragi čitetelju, nezamislivo da netko pije cijelu noć, te da nakon toga umjesto zauzimanja fetusnog položaja i tihog plača nalik na zapomaganje ranjene košute svojevoljno sjedi i prodaje tebi pamet koju ionako nećeš razumjeti. Ako nemaš pojma o čemu pričam vjerovatno si još uvijek na prvom nivou. Mnogi na njemu ostanu zauvijek.

Promjene nivoa nemaju vremenski raspored. Nemaju veze s protekom vremena ili uloženim trudom. Dolaze isključivo sakupljanjem bodova životnog iskustva, a ovise najviše o pukoj sreći, o glupoj slučajnosti na čijim principima funkcionira cijeli svemir. Komplicirana kombinacija vremena, mjesta, ljudi, načina razmišljanja, prethodnog iskustva i puke slučajnosti može te odvesti na slijedeći nivo. Prelazak je uvijek vrlo sličan prvom orgazmu ili prvom ecstasyju. Sluđena mučnina i nemir. Zamagljenost procjene stvarnosti može trajati neodređeno dugo. A onda odjednom shvatiš da si na višem katu i sve postane jasno. Prethodni ciljevi i snovi postanu stvarnost, a novi ciljevi i snovi koje nikada nisi sanjao zauzimaju mjesto na kompasu koji te vodi do dalje. I tako korak po korak.

No, možda je ovo preduhovno za tebe, dragi čitatelju. Jednostavnost, banalnost i prostakluk ipak su moji najdraži teritoriji. Nekada su mi nedjelje predstavljale horor. I tada sam pio. Kad malo bolje razmislim, ne sjećam se životnog razdoblja kad nisam pio. Sjećanja su nagrižena, a i bilo je to jako davno. Uglavnom, nakon subotnjih pijanki uvijek je dolazila prokleta nedjelja. Odvratni Parni Valjak bi trebalo kolektivno streljati, ali i dan danas mogu uhvatiti konceptualnu vibraciju i stihovima "Nedjelja, prokleta nedjelja". Mamurno buđenje i sjedanje na mentalnu električnu stolicu za stolom omraženog Obiteljskog ručka. Akumulirana gorčina u duši i mučnina u želucu pomiješana s tragično trivijalnim konverzacijama tijekom kojih se pitaš "Tko su dovraga ovi ljudi? Navodno smo obitelj, a za taj tip sociološkog udruživanja članovi bi navodno trebali imati poneku zajedničku točku, što ovdje svakako nije jebeni slučaj!". Nepodnošljiva pitanja gdje si bio i što si radio, na koja naravno nemaš odgovore. U stvari, imaš odgovore, ali to nisu odgovori koje možeš dati tim konkretnim sugovornicima. Istovremeno nemaš spremnu laž jer si se probudio prije nekoliko minuta, a presjeban si da bi nešto smislio on-the-fly. Šta vas boli kurac gdje sam bio. Ljudi imaju čudnu tendenciju postavljanja pitanja za čije odgovore nikako nisu spremni. A zatim, pakleno poslijepodne u kojem ti je glavna preokupacija izbjegavanje bilo kakvog kontakta. Zatvoren u morbidnoj grobnici s bliskim srodnicima čija je nekompatibilnost promatrana kroz alkoholno-depresivnu izmaglicu naprosto tragična. Te, naravno, nezaobilazno čekanje ponedjeljka koji predstavlja duhovni Sibir, ultimativnu kaznionicu, zastrašujući povratak u stvarnost koju prezireš, navlačenje maske tuđih očekivanja jer taj pristup linijom manjeg otpora izaziva najmanje problema.

A onda sam se jedne nedjelje našao pušeći frulu ispred zgrade i spoznaja je došla sama od sebe. Ne pripadam tom svijetu. Taj me svijet konzumira, izjeda moju dušu komad po komad. Shvatio sam da je besmisleno pokušavati biti dio njega. Biti dio kulinarske emisije za obiteljsko poslijepodne. To je zabava za svijet kojem ne pripadam. Ne sjećam se da sam mu ikada pripadao. Tog sam poslijepodneva shvatio da je svaki trud besmislena bol. Prihvatio sam ono što sam oduvijek znao - da sam asocijalna otpadnička fukara, nesposobna za uklapanje, nesposobna za prilagodbu. Nemam neko opravdanje za to. Nitko me nije tukao, u mojoj obitelji nije bilo alkoholičara, nisam imao priliku upoznati siromaštvo, domovinski rat predstavljao je skupljanje sličica hrvatskih branitelja umjesto sličica životinjskog carstva, svaka me trauma zaobišla. Primoran sam zaključiti da su svi ljudi produkt društva. Svi smo serijska proizvodnja. Naši umovi izlaze iz tvornica masovnih medija, lokalnih utjecaja, ucjenjivačkih međuljudskih odnosa i ustaljenih mišljenja. Niti jedna proizvodnja nije otporna na pogreške. Svaka proizvodna traka ima manji ili veći failure rate, ali on nikada nije apsolutna nula. Sebe mogu smatrati proizvodom s greškom. Iz pogleda proizvođača predstavljam tek prihvatljivi postotak neispravnih dobara već uračunat u cijenu onih ispravnih. Jedino pitanje koje si još mogu postaviti je "tko zna koliko nas još ima?".

U svijetu koji nastanjuju prototipovi naših roditelja, profesora, svećenika i policajaca vlada nepisano pravilo da je nedjelja obiteljski dan. Ako se već moraš zabavljati (što u mom žargonu već godinama predstavlja isključivo sinonim za pijančevanje i drogiranje), čini to u subotu. Nije da nedjeljom postoji policijski sat, ali pokušaj ući u bilo koju birtiju koja nema limeni šank i naručiti novu porciju alkoholnog pića deset minuta nakon prve i u konobarevom ćeš pogledu vidjeti točno ono o čemu pričam. Prihvativši činjenicu koja je odavno postojala u teoriji - da navedeni stanovnici svijeta normalnih za mene ne predstavljaju poželjan obrazac ponašanja - mogao sam je primjeniti u praksi, te ignorirati njihova pravila. Zvuči revolucionarno duboko u teoriji, ali u praksi predstavlja nedjeljno obilaženje limenih šankova i mračnih beznadnih birtija od ranog poslijepodneva do ponoći. Kad se nakon toga probudiš u ponedjeljak stres ne može do tebe. Nisi mu pripremio plodno tlo nedjeljnom tjeskobom, a i mamurluk dovoljno otupljuje izbrazdani um da ne stigneš razmišljati koliko je tragično živjeti u trivijalnom svijetu. Drugim riječima, povećaš intenzitet ravnodušnosti (čitaj: bola u kurcu).

Nakon izvjesnog vremena taj su tip nedjelje zamijenile nedjelje koje su neprekinuti kemijski zalet još od subotnjeg izlaska. Pretpostavljam da naslućuješ smisao, dragi čitatelju, ali da za svaki slučaj pojasnim - subotnji izlazak započinje petkom kasno poslijepodne, a završava u nedjelju navečer. Buđenje u ponedjeljak ujutro ispunjeno je tupilom, prazninom, blagom paranojom, reduciranom psihozom, dehidracijom i milionom kilometara na kilometar-satu organizma, ali podsvjesni osjećaj vrijedi svake od tih žrtava psihodelične vikend-bitke. Osjećaj da si tijekom blažene vikend-oaze uspio pobjeći iz svijeta u koji si se upravo vratio. Sama spoznaja da postoji nešto drugačije, bolje, intenzivnije, dublje i čudnije, spoznaja da postoji svijet kojem pripadaš, da postoji nešto što nije duhovni pakao normalnosti prosjeka, a pogotovo spoznaja da imaš ključ za vrata tog svijeta - upravo to stvara okus pobjede, a kroz gustu izmaglicu depresije negdje u daljini sija oganj nade, dokaz da ono što te okružuje u ponedjeljak ujutro nije sve. Većina ljudi nikada ne shvati da postoje i druge opcije, da su putevi bezbrojni, čudni i krivudavi. Da ništa nije apsolutno i finalno. Njihova pretjerana kompromisnost, prilagodljivost i potreba za uklapanjem (koja nije ništa drugo do kopiranja obrazaca ponašanja ljudi koji pak kopiraju obrasce ponašanja drugih ljudi i tako u nedogled) zauvijek im zatvara magična vrata i unatoč beskrajnom spektru opcija oni ostaju zarobljeni u jednoj. Nije da im je loše, jer ne samo da su im vrata zaključana već uopće ne znaju da postoje. "U komunizmu je bilo bolje jer smo imali malo, ali nismo ni znali da postoji više", reče imaginarni prototip generacije naših roditelja koji sjedi na komodi do mene kao plod moje halucinacije izazvane pijanim delirijem i nespavanjem. Možda im nije loše, ali ja se nisam sposoban vratiti u taj svijet, ne nakon što sam previše puta okusio taj ispunjavajući, tvrdi, beskompromisni okus pobjede.

Možda si na početku eseja stekao krivi dojam, dragi čitatelju. Oprosti mi na kaotičnosti tijeka misli. Naime, nemoj misliti da je moje drogiranje završilo zauvijek. Ne zavaravaj se iluzijom da sam prosvijetljen spoznao smisao, prihvatio da su droge bile samo prijevozno sredstvo i vratio je isključivo društveno prihvtljivom alkoholu. Moja je noćašnja alkoholiziranost bez dodatnih začina samo provođenje akcije predbožićnog čišćenja. Da bi omjer dobivenog i izgubljenog bio pozitivan čovjeku su potrebna dva godišnja čišćenja. No to je samo priprema za blagdansku sezonu koja će se produžiti sve do kasnog proljeća. Svjestan sam da nikada neću prestati, pa makar me ubilo, što se naravno neće dogoditi. Čak i da umrem u tridesetitrećoj kao Isus, još bih se uvijek smatrao pobjednikom. Izbor između trideset i tri godine života vrijednog življenja i osamdeset godina koje je Mark Renton u monologu Choose life opisao predobro da bih ga ja pokušao definirati svojim plitkim izričajem uopće nije izbor.

Dragi čitetelju, ako pripadaš većinskoj pasmini ljudi moje bi stanje nazvao ovisnošću, te mi kao svaki pravi suosjećajni katolik poželio pomoći. Kao što je Inkvizicija pomagala jadnim dušama koje je preuzeo Sotona. Kao što su konkvistadori pomagali jadnim bezbožnicima stare Amerike. Spasiti me iz pakla samozavaravanja. Izvesti me na pravi put. To je potpuno logična reakcija, jer ako te ispunjavaju takvi osjećaji vjerovano nikad nisi progutao LSD i zamijetio da ne postoje pravi i krivi putevi. U stvarnoj debati s tobom zasigurno bih izgubio jer se moji argumenti za drogiranje baziraju na otkrićima otkrivenim "pod utjecajem". Kad me "preuzelo", kao što to znaju reći. No, u ovo nedjeljno podne uz šesti Guinness zastupam rečenicu "Ovisi kog pitaš". Ta je rečenica univerzalni životni odgovor na bilo koje pitanje. Možda činjenica da mi se život u stvarnosti doima poput blijede kopije kopije kopije kopije onoga što bi život trebao biti znači da sam ovisan. Ako se tebe pita. A možda je moje iskustvo s drogama moguće izvesti kroz metaforu...
Pretpostavimo da si ruralni, jednostavni seljačić, dragi čitatelju. Jasno da nisi, jer ruralni seljačići ne bi došli ovako daleko kroz esej, ali pretpostavimo da jesi. Pretpostavimo da imaš neku debelu seljančicu koja ti predstavlja srednjoškolsku ljubav. Nije ni lijepa, ni pametna, ali ni ti nisi ni lijep ni pametan, pa je glavni plus seljačnice njena dostupnost. A onda se jednog dana dogodi čudo i poševi te Jenna Jameson. Sad stvarno zalazimo u opskurnu apstrakciju, ali što se može očekivati u šesnaestom satu pijanstva i tekstualnoj simulaciji pseudo-dubokih razgovora za šankom? Osim što u ovoj simulaciji razgovora govorima samo ja. No, zamisli da se nekom božjom intervencijom dogodi nemoguće čudo i da te poševi Jenna Jameson. Vizualiziraj to. Siguran sam da si vizualizirao već stotine puta u životu. Samo to napravi još jednom, ali bez masturbacije, jer ovdje to nije poanta. I tako, poševi te Jenna Jameson i kaže: "Nastanila sam se u tvojoj provinciji, i možeš me poševiti kad god ti se digne. Bez obaveza. Kad ti se jebe, znaš gdje živim". Dragi čitatelju, da li bi ikada više gurnuo kurac u picu debele srednjoškolske ljubavi? Naravno da jebeno ne. S obzirom da je ovo naš mali privatni sociološki eksperiment, odgovaraš u svojoj glavi, a ne meni ili bilo kome drugome, pa si lišen svih okolnosti koje bi te tjerale da lažeš i kažeš "Da". Nitko neće znati, ali upravo si sebi priznao da bi jebao Jennu do iznemoglosti i potpuno zaboravio onu ofucanu krmačicu koja ti je do jučer bila kompromisni ideal ljubavi jer ničeg drugog nije bilo na vidiku. Naravno da bi se preorijentirao na Jennu. Kao što osobni liječnik jednom reče: "Kad ti se pokvari auto potražiš automehaničara, kad ti se dobro jebe potražiš kurvu ili porno-glumicu". Dobro, ovo "porno-glumicu" sam dodao ja za potrebe naše male vizualizacije, ali smisao ti je jasan. Tvoja se seljačnica nikada ne može jebati tako dobro kao Jenna kojoj je to posao i profesija kao tebi postavljanje centralnog grijanja. O fizičkom izgledu da i ne govorimo. Pažljivo marketinški oblikovan produkt industrije seksa vs. debela brkata djevojka sa susjedne njive koja se pali na Žeru i Lošu? Heh, to nije natjecanje, to je dovođenje poniženja na višu razinu. I nakon prve jebačine s Jennom nikada ti se više ne bi digao na seljančicu. Pitanje je, da li bi svoju sklonost Jenni naspram seljančice definirao kao ovisnost "koja te preuzela"? Nisam ni mislio.

Za slučaj da nisi shvatio paralelu s drogama, ako možeš birati između avanturističkog narko-života i dosadne čistunske verzije bijedne egzistencije prosječnog Hrvata, i u tome odabereš život vrijedan življenja, je li to ovisnost i biranje bolje opcije? Ti misliš da znaš, ja znam da ne znam, ja sam zarobljen u paralelnom svijetu, a ti u stvarnom, tako da pitanje nema univerzalnog odgovora. Tebe odgovor na to pitanje možda i jebe, ali meni je svejedno. Polemika je čisto teoretiziranje, a jedina čvrsta stavka u praksi je da je život uz droge i alkohol mnogo, mnogo zabavniji. Možda si u pravu kad kažeš da je to iluzija, ali ako sam ja dovoljno pomahnitao da iluziju shvaćam kao stvarnost, a ta je iluzija mnogo bolja od uobičajene stvarnosti koju ti smatraš jedinom, ne mogu zaključiti drugo do da sam napravio dobar posao.

No, dosta apstraktnog teoretiziranja i glupih digresija. Natrag u "ovdje i sad". Pivo je gorko kao sam život, a treća frula me čini sve pametnijim. Prošlo je podne, a bataljuni normalnih još su jednom okupirali ulice koje su do izlaska sunca pripadala mojem profilu ljudi. Similarnim luđacima u plitkoj potrazi za nečim drugim. Sada su već u punom sastavu i punoj pripravnosti. Policijski sat mediokracije još je jednom nastupio. Promatram Vukovarsku ulicu i svijeće zapaljene duž trotoara. Odavanje počasti žrtvama. Svatko je zapalio po jednu. Svi su uspjeli uhvatiti tu emotivnu vibraciju suosjećanja. Samo ja nisam. Promatram svijeće i ne vidim ništa drugo nego dobar posao nekog svjećara. Koliko je život ironičan, svijeće su vjerovatno uvezene iz Srbije. Pretpostavljam da Kreatori Sadržaja za ljude što nastanjuju dnevni svijet trebaju podsjetiti populaciju da još uvijek mrzimo Srbe! S-R-B-E! Izvana mirovno odavanje počasti, iznutra nabacivanje koksa u peć dobre stare mržnje. Dobro je imati neprijatelja.

Zamišljam sve trule babetine kojima je u poslijepodnevnoj tjednoj emisiji Goran Milić rekao da moraju zapaliti svijeće. Goran jebeni Milić. Kreator sadržaja, čovjek koji definira dobro i zlo. Naravno, on je samo slučajno odabrani primjer, ali znate što želim reći. Kladim se da su se odurne oronule olupine što po cijele dane gledaju televiziju i čekaju penziju laktovima probijale da što prije dođu do svoje osobne svijeće kojom će demonstrirati svoju Ispravnost. Ljudski otpade, primjeti da svojom trivijalnom i jeftinom gestom nisi spasio niti jednu dušu ili promijenio najmanji djelić svijeta koji nas okružio. Sva vaša pompozna akcija prepuna emocija, ljudskosti i topline rezultirala je isključivo punjenjem blagajne lokalnog svijećara, za kojeg se iskreno nadam da je barem regularni Srbin, ako već nije ratni zločinac. Bilo bi predivno zgrabiti golf palicu i s pivom u džepu đubretarke šetati od svijeće do svijeće i razbijati ih jednu za drugom. Divna metafora. Svaki plamičak predstavlja po jednu ljudsku dušu, a pijani otpadnik lansira jednu po jednu na prometne tri trake Vukovarske. Rastopljeni se vosak miješa s motornim uljem i azbestom, a glorificirana duša iz imaginacije prelazi u zemaljsku plastiku koju gazi Stojadin. Vjerovatno bih učinio uslugu Kreatorima Sadržaja i pojačao učinak doze kontrole uma koju su lansirali tom koordiniranom akcijom. Novine bi bile prepune ogorčenih naslovnica, porez na povećane naklade bio bi plaćen, a novac bi mogao biti iskorišten da kupimo još oružja kako bi pobili još S-R-B-A!

Ne mogu se oteti zvuku spajanja olovne glave golf palice s jefinom plastikom crvene svijeće i prizoru gašenja plamena pri samom kontaktu ta dva rapidno različita materijala. Postoji li intenzivniji način za reći ljudima iz dnevnog svijeta "JEBEM VAM MATER"?

No, obuzdajmo ludilo Estebane, ostanimo sigurno ubuksani u topla četiri zida. Blagoslovio bog internet na kojem možeš zapisivati odvratni tijek misli izbjegavajući da to govoriš ljudima u lice. Doživjeti PTSP-ovski kanibalizam na vlastitoj koži bi možda bilo zanimljivo iskustvo, kao što je i smrt vjerovatno ultimate trip, ali ima još mnogo tripova prije toga, a i spremnik gorčine i zla je tako pun da je pretežak za prenošenje na drugi svijet.

Kao što si primjetio, digresije su sastavni dio ovog eseja, a slučajno odabrane asocijacije česta su pojava. Činim to jer ti ne mogu dočarati kako je biti ovdje i sad. Mogu pobrojati činjenice, ali za tebe koji ovo čitaš u neku glupu srijedu poslijepodne, odmoran, priseban, naspavan, trijezan, neogorčen, mentalno stabilan i vjerovatno tragično prosječan, to bi bile samo brojke. Tekst na ekranu. Slova posložena u relativno smislenu kombinaciju. No, ona te ne mogu dovesti ovdje. Ne mogu te pomaknuti ni milimetra iz tvog osobnog svijeta. Ovo su zabilješke stranca, a okolnosti i percepcija koja me okružuje u ovim trenucima nedostupni su. Nitko to ne može opisati. Mogao bih napisati tisuće stranica, ali to te ne bi dovelo ništa bliže. Ovo je jedna od onih "you had to be there" šala. Neshvatljivo ako nisi proživio. No, baš te to čini idealnim sugovornikom. Tvoje mišljenje ne dolazi do mene. Ostaje u tvojoj glavi koja se nalazi u nekom dnevnom boravku i zuri u ekran. Povratna me informacija ne zanima.

Ovisno o tome kog pitaš, propao sam ili uzdigao se do razine s koje se više nikada neću moći vratiti. Što god napravio dnevni svijet više nikada neću biti dio njega. Kad bolje razmislim, vjerujem da nikada nisam ni bio. Barem mentalno. No, sada sam to i fizički. Izoliran i neograničen. U blizini nema nikoga tko bi napravio traumu iz činjenice da doručkujem pivo nakon noći lokanja. U ovo nedjeljno poslijepodne moje je stanje i ponašanje nepodustivo. Ali, ja sam pospremljen u sigurnom bunkeru koji mi omogućava da održavam svoje ludilo koliko je god potrebno, a ne koliko je propisano standarnim normama.

Divno je u ovim trenucima za koje ti svi očekuju da predstavlju trenutak naplate duhovnog računa što si ga nabio razvratom cijele noći možeš ostati budan i iz čistog zadovoljstva odbijati ugasiti vitalne sisteme, samo kako bi onima koji očekuju da plačeš i žališ mogao pisati koliko ti je dobro. Dobro jutro normalni ljudi, drago mi je da ste svježi i odmorni za uživanje u predstavi obiteljskog licemjerja i malograđanskom buljenju u poslijepodnevni program državne televizije. Tako je, zaslužili ste to, bili ste dobri, niste se razbijali cijelu noć, pošli ste na spavanje ranije i sada imate privilegiju uživanja u tom uistinu ispunjavajućem životu. Živjeli! U vaše zdravlje.

Ja sam, s druge pak strane, bio fukara i razvratnik, lokao cijelu noć, cijelo jutro i dobar dio poslijepodneva. Moja je kazna erekcija koju doživljavam dok vam zapisujem ove retke. Da, užasno mi je loše. Toliko loše da uživam u svakoj sekundi tipkanja i svakom gutljaju piva koje biste vi smatrali odvratnim. Nemoj biti optimističan, dragi čitatelju, i reći "Samo neka prokletnik sere, ipak ga na kraju čeka ponedjeljak". Ovo je bio neamfetaminski vikend, tako da me ne čeka konfuzna psihozica lakšeg stupnja (koja je također prihvatljiva cijena, iako ponekad pomalo neugodna) već samo ugodni šum u ušima i otupljući mamurluk koji melankoličnu dušu napaja s previše ambivalencije da bi u sektoru za emocije ostavio imalo mjesta za žaljenje. Možda ću baš tebi prodati neko govno i novac koji si pošteno zaradio okaljati investirajući ga direktno u droge i alkohol.

Esteban Prezvušt Grokter