Zamišljam da tražim raskoš cvijeta u beskraju noći,
pa me misao odvodi na kraj pravca svjetlosti,
gdje nalik nejaku leptiru, iznad mraka izvodim let
i usavršavam svoje putovanje putenim snovima.

Pogledaj sada ovo, budan nasred suhog dana stojim,
nešto iz mog tijela jecaj tjera i nikoga ne zovem,
stavljam na usne suzu i plač nagriza boju lica,
tuga mi se poput koštice u grlu osjećajima igra.

Zamišljam svoj hod muškarca kako se tvojim bićem širi,
činim sve da oskudne godine odjednom nadoknadim,
pustinje sklanjam, a rijetkim oazama donosim više vode,
nebom se moje oči slade i mjesta u srcu čistim.

Dopusti mi da isklijam iz tebe i jabuku ljubavi ti dam,
kao dobra stara navika krasiti ću ljepotu kojom sjajiš,
posjećivati ugasle tokove, nicati njihovim izvorima
i krvotokom nagovještavati plavu boju dubokog svemira.

Zamišljam da nigdje kao u tebi neću mjesečinu ubrati,
glazbom tvoje kose harmoniju svog tijela uljepšati
i neću jezik zemlje bolje razumjeti u govoru kiše,
jer samo sa mene uvijek silaziš zrela i vječno žensko.

Iskoristiti ću naviku mora i tiho ukrasti vještinu oluje,
donijeti mir ravnice po kojem vjetrovi urezuju brazde,
brojnim prstima kretati se sazvijezđem milog tijela
i raskošnim dodirima tvoja bedra ovjenčati strastima.

Ako zamislim sad sve to, u meni pticu, a u tebi nebo,
pjesmu što odjekuje šupljinom nekadašnjih kaveza
i slobodu kako se zrcali našim dvjema sretnim dušama,
postati ću beskonačni miris ljubavi tvog vremena.