Sjeverni Novi Meksiko, rujan 2004.

Prošlo je dvadeset pet dana od završetka moje posjete četiri države američkog Jugozapada (Novi Meksiko, Kolorado, Juta, Arizona). Sređivao sam bilješke o civilizaciji Anasazija.

Četvrtak veče, zvoni mobilni telefon. Na displeju nema informacija ko zove. Javljam se. Prepoznajem Melvinov glas.

“Sam, dogovorio sam susret sa svojim poznanikom iz Đikarila Apači rezervata. On ima vrlo važne informacije o Anasazijima za kojima tragaš.”

Dogovaramo da se nađemo za dva dana. Na istom mjestu kao i u srpnju, u Bernalilu.

Let do Albukerkija (Albuquerkue), rent-a-car, pola sata vožnje auto-putem I-25 prema sjeveru. Skrećem prema Bernalilu. Na parkingu Taco Bella moj tamnoputi prijatelj. Pozdravljamo se.

“Kako tvoje pisanje?” pita.

“Dosta dobro, trebat će mi još dva mjeseca da završim knjigu”, odgovaram.

“Čuj, sa Kenom sam dogovorio da se nađemo oko tri sata popodne, u Dulceu. Odatle nas on vodi prema pećini Anasazija koja će te sigurno interesirati. Zasad ostani na putu broj 550; kasnije ćemo se odvojiti na 537 prema Dulceu.”

Vožnja je ugodna. Rujansko sunce još uvijek ne ispraća ljeto. Melvin mi pokazuje gdje su granice njegovog Santa Ana Pueblo plemena. Ulazak u Zia Pueblo rezervat; zatim Jemez Pueblo rezervat. Priča mi o svojoj obitelji, unucima i kako mladi ne pokazuju više interes za stare običaje.

Vozim prema sjevernom dijelu Novog Meksika. Zabačeni, nenaseljeni krajevi. Suha, kamena okolina. Nakon sat i po vožnje, odvajanje sa puta 550 na put 537 i ulazak u rezervat Djikarila Apači indijanaca. Melvin mi govori o dva dijela rezervata: južnom, kamenoj pustinji i sjevernom, planinskom i šumovitom.

Njegove se teme mijenjaju sa promjenom okoline. Sada mi priča o Apačima. Oni imaju svoj Plemenski savjet. Njegov poznanik Arnold Cassador je bio predsjednik Savjeta krajem 1990-ih. Onda su ga članovi Savjeta htjeli smijeniti i tražili su da Cassador zakaže sastanak na kome će glasati o nepovjerenju. Dva dana prije sastanka Cassador daje ostavku i nasljeđuje ga potpredsjednik Roger Vicente.

Nekoliko dana kasnije Cassador povlači ostavku tvrdeći da Plemenski savjet nije imao kvorum kada je usvajao njegovu ostavku. (Sada me je zainteresirao sa pričom.) Onda Cassador dolazi sa peticijom, koju je potpisalo 30% Đikarila indijanaca, u kojoj se traži opoziv kompletnog Savjeta. Potpredsjednik Roger Vicente se povlači; član savjeta Ron Julian preuzima vođenje Savjeta kao privremeni predsjednik.

Trakavica se nastavlja; Ron Julian sa ekipom izglasava smjenu Cassadora. Istog dana kada je trebao primiti dokument o smjeni, Cassadoru umire sestra. On daje ostavku da bi mogao provesti osmodnevni ritual pročišćavanja. Nakon što je prošlo osam dana – povlači ostavku.

Zakazuju se prijevremeni izbori, Cassador je glavni kandidat…

Šta se zbiva sa Apačima, mislim se. Suviše su izloženi utjecajima “demokratskih društava” i igrama njihovih političara.

Đikarila je španjolska riječ za “malu košaru”. I, mada su Apači poznati kao lovci, ovo, jugoistočno krilo, je bilo poznato po svojim pletačkim sposobnostima kada su prvi Španjolci dolazili u ove krajeve prije skoro 500 godina. Povijest tvrdi da su Apači, uključivo i Đikarile, došli sa sjevera, iz Kanade, a prije toga preko Beringovog prelaza, iz Azije. Đikarile (koji sami sebe zovu “Tinde”) tvrde da su na ovim prostorima – oduvijek.

Dulce (izgovara se dul-si), napokon. Nepunih tri tisuće žitelja. Jedini gradić u rezervatu. Gotovo svi od 1800 Đikarila Apači žive ovdje, u svom glavnom gradu.

Podsjeća me na Roswell (koji je stotinama kilometara južnije). Dugačka glavna ulica sa načičkanim prizemnim kućama i trgovinama. Iza tog prvog reda, čistina, divljina.

Naravno, uspoređenje sa Roswellom nije slučajno.

Moje informacije o Dulceu su bazirane na postojanju supertajne vojne baze (zbilja, vidio sam nekoliko uniformiranih lica na glavnoj ulici); na brojnim prijavama stanovnika o NLO preletima; o svjedočanstvima zaposlenih iz službi osiguranja o postojanju zajedničkih (ljudi i Greysa) genetskih eksperimenata u podzemnim laboratorijama petnaestak kilometara od Dulcea…

Upitao sam Melvina ima li on nekih informacija o postojanju vanzemaljskih civilizacija i njihovom kontaktu sa lokalnim stanovništvom. On nehajno odgovara da je to za Apače dio svakodnevnice.

Govori mi da usporim. U centru sam gradića. Zaustavljam iznajmljeni Ford Explorer ispred zgrade sa dva visoka stupa. Melvin, po običaju, ne izlazi iz auta, ali gestikulira prema osobi koja se upućuje prema nama sigurnim korakom. Pedesetih godina, guste i duge crne kose, preplanuo. Ulazi na zadnja vrata.

“Ken Tsosie”, predstavlja se.

Rukujemo se. I upoznajemo.

(Prva stvar koja mi pada na pamet je pitanje zašto Indijanci uzimaju američka imena?)

“Melvine”, obraća mu se Ken, “očekivao sam da je ovaj tvoj pisac stariji.”

Ja se nasmijem. “Izgled vara”, okrećem mu se. “Između nas nije velika razlika.”

“Zašto se interesiraš za Anasazije?” direktno pitanje mi dolazi od Kena.

“Zato što mislim da nauka ne odgovara na glavna pitanja u vezi Anasazija; kako su se tako iznenada pojavili, odakle tako napredna astronomska i spiritualna znanja, i, napokon, šta se s njima zbilo krajem XIII stoljeća…”, šaljem mu izravne odgovore.

Klima glavom. “U tom slučaju ćeš možda naći neke odgovore na svoja pitanja nakon posjeta pećini Anasazija.”

Spuštamo se putem broj 64 desetak kilometara južno i onda napuštamo asfalt. Tvrdi, zemljani put. Osjećam se sigurno u Fordu. Ken objašnjava Melvinu kako Apači koriste prihode od naftnih i plinskih izvora za kupovinu zemljišta koje graniči sa rezervatom. Dosada su potrošili milione dolara u zadnjih petnaestak godina. I proširili se izvan granica rezervata.

Izlazimo na drugi, nešto uži zemljani put. Iza nas se diže prašina. Zelenilo šuma polako zamjenjuje siva boja kanjona u daljini. Zastajem da slikam predio; oni su nekako suzdržani prema foto aparatu. Nastavljamo dalje.

“Ken, reci mi nešto više o pećini prema kojoj idemo”, obraćam mu se.

“Vidiš, prije tridesetak godina, vodio sam grupu od četiri planinara po ovim kanjonima. U jednom sam im pokazivao ruševine malog naselja Anasazija visoko u liticama. Prilaz ruševinama je bio malo teži, nekoliko uskih prolaza između stijena i strmi uspon. Uglavnom, ja sam znao za njih, ali prije toga nisam prilazio bliže. Ovaj put na nagovor mojih mušterija smo odlučili da odvojimo par sati za ovo mini istraživanje. Kada smo stigli do naselja vidjeli smo samo par niskih zidova, ostatke od možda pet prostorija. Iz naselja je vodio uski put ivicama kanjona. Nakon stotinjak metara smo naišli na duboku pećinu koja je bila vrlo interesantna. Na njenim zidovima smo vidjeli niz piktoglifa, dosta neobičnih. U pećini smo našli nekoliko slomljenih keramičkih posuda. Bile su ukrašene sličnim simbolima kao i zidovi pećine. Zatim par jednostavnih kamenih alata, nekoliko kostiju i… jedan duguljast predmet. Oko njega smo se svi okupili i počeli smo nagađati o čemu je riječ. Očigledno da se radilo o nekoj vrsti metala, ukrašene drške i sa nizom nesvakidašnjih simbola, nalik hijeroglifima. Znamo da Anasazi nisu upotrebljavali metal tako da bi bilo logično da je ovo bio produkt bijelog čovjeka. Međutim, hijeroglifi su nas upozoravali da je ipak riječ o nečemu vrlo starom. Ali, osim spirala i sličnih piktoglifa, drevni Anasazi nisu upotrebljavali hijeroglife. Sve je nekako izgledalo nelogično.”

Iznenada, Ken prekida priču. Traži od mene da usporim, a zatim i da parkiram na malom proširenju.

“Ovdje ćemo izaći. Dalje ćemo pješke.”

Ken uzima svoj ruksak. Meni je baterija za pasom, digitalni aparat u džepu, šešir na glavi. Sunce je još visoko.

Pola sata hoda. Ken nastavlja priču.

“Nakon završene ture, otišao sam u obližnju rendžersku stanicu. Odnio sam im onaj metalni predmet i objasnio gdje sam ga našao. Oni su mi rekli da će ga vjerovatno poslati u Sante Fe na ispitivanje u laboratorije Univerziteta Novog Meksika.”

Ušli smo u stotinjak metara široki kanjon. Litice su visoke stotinjak metara. Kao minijaturni Chaco kanjon. Ali, bez znakova da je nekada bio naseljen.

Prolazimo znak zabrane kretanja (“Area Closed Beyond Sign”) i nastavljamo dalje.

Prošli smo znak “zabrane kretanja” i nastavili prema pećini.

I, ponovo Ken.

“Punih dvadeset pet godina nije mi se niko javljao u vezi onog pronađenog artefakta. Tako da sam gotovo i zaboravio na ovo svoje iskustvo. I, onda, prije sedam godina (1997.) u Dulceu su tražili da se sastanem sa nekim ljudima iz Washingtona. Iz Vlade.”

Uspinjemo se uskim kamenim putićem. Provlačimo se između stijenja i napredujemo prema sredini litica.

Kanjon u Novom Meksiku u kome se nalazi tajanstvena pećina.

Ken zastaje. Pokazuje rukom prema cilju naše posjete. “Pećina je još pedesetak metara niže. A tamo je stari put koji je vodio od ruševina Anasazija prema pećini.”

Uzbuđenje raste. Mislim se zašto je ova pećina bila tako bitna za rješenje misterije Anasazija?

Ovo dosada mi sliči uvodu u nešto mnogo važnije.