Dužina, visina, širina. Tro-dimenzionalni prostor. Svijet kakvim ga vidimo i doživljavamo našim čulima. Potreba da se definira prostor koji sadrži više od tri dimenzije, javila se u engleskom jeziku 1867. Skovan je izraz "hyper-space".

Nekoliko desetljeća kasnije sa Ajnštajnovim razmišljanjima o brzini svjetlosti kao maksimalno mogućoj, opet se trebalo otići korak dalje. Prostor u kome je moguće putovanje brže od svjetlosti. Isti izraz, "hipersvemir", primjenjen je i na ovaj zamišljeni prostor u kome se odvijaju ne-uobičajeno brza putovanja.

Podsjetimo se na razvoj vozila za prijevoz, recimo, troje putnika.

Prije samo stotinjak godina po teksaškim prostranstvima su jurile kočije. Zadnjih tridesetak godina iz Houston-a se upravlja raketama i šatlovima koji kruže oko Zemlje. Slijedeći logičan tehnološki korak su međuzvjezdana putovanja.

(Koja su, podsjećamo, i ostvarena, prema iskazima Bob Lazara, o kome smo govorili na početku teme. U tom slučaju radilo se o tehnologiji Greys-a koju su kopirali, procesom reverzibilnog inženjeringa, u američkim vojnim bazama u Nevadi. Danas će biti riječi o tehnologiji Plejadanaca.)

Svemirsko vozilo od sedam metara u promjeru, predviđeno je za posadu od tri člana. Ima mogućnost međuzvjezdanih putovanja. Težina: 1,5 tona. Ovaj dizajn nema mogućnosti putovanja kroz vrijeme.

Stroj se zasniva na sistemu implozije (umjesto eksplozije). Materija se pretvara u korisnu tvar. Oslobođena energija ide sa dna broda prema vrhu. Kako se kreće, tako izgleda da se prostor u blizni savija, krivi. (Na primjer, ako je brod u blizini šume, krošnje drveća su prostorno iskrivljene.) Energetsko polje oko broda izaziva efekat da oko dna broda sve izgleda plave boje.

U unutrašnjosti su tri fotelje koje se pretvaraju u tri ležaja. Niz kontrolnih panela sa informacijama okružuju putnike. Prozori stvaraju dojam zelenkasto-žute svijetlosti u brodu. Riječ je o "inteligentnim prozorima", organskoj inteligenciji koja je nekoliko tehnoloških koraka ispred nas.

(Ali, nije nam nerazumljiva pošto se i kod nas radi na sličnim, početnim koracima u razvoju organske inteligencije.)

Inteligentni prozori kontroliraju i izlazak iz broda. Ako je atmosfera neprijateljska, onda se vrata ne otvaraju dok putnici nemaju odgovarajuću zaštitu na sebi.

Oblik vozila je dizajniran tako da stvara najmanje otpora u atmosferi. Brod je zaštičen energetskim poljem koji omogućava atmosferi da klizi po površini umjesto da joj se opire. Isto polje istovremeno neutralizira privlačne sile planete. Brod ima vlastitu gravitacijsku silu. Prilikom kretanja broda kroz svemir, putnici nemaju osjećaj kretanja. Čak ni u slučajevima naglih zaokreta pri velikim brzinama.

Paneli i ekrani u brodu se telepatski kontroliraju. Daju informacije o nebeskim tijelima, životu, individualnim vrstama i dužini životnog vijeka. Čak, interpretiraju misli i osjećaje indivudua.

Između Erre i Zemlje je razdaljina od oko 500 svjetlosnih godina. Sedam sati putovanja!?

Houston - New Orleans je sedam sati vožnje autom. Do Maseta je 400 milja, odnosno 600 km. Od Sunca do Zemlje je 150.000 km ili 8,3 minuta brzinom svjetlosti. Svjetlosna godina je put koji svjetlost pređe za godinu dana - 10.000 milijardi km. Ne postoji ništa što bi stvarno mogli usporediti u običnom životu sa ovim iznosima. Pa i kada bi putovali brzinom svjetlosti, do Erre trebalo bi nam 500 godina.

Kako, dakle, tu razdaljinu prevaliti za sedam sati?

Odgovor leži u tehnologiji.

Svemirski brodovi Plejadanaca koriste tehnologiju koja ih pretvara u čestice fine materije koje mogu putovati brže od brzine svjetlosti. Ovo je moguće putovanjem kroz prostor koji se naziva hipersvemirom.

Kratko objašnjenje prostora i vremena, razjasnit će putovanje kroz hipersvemir.

Mi živimo u trodimenzionalnom svijetu sastavljenom od planeta, sunca i galaksija.

Plejadanci nas svijet zovu sirovim, jer je sastavljen od čvrste materije.

Vrijeme je energija. Ne može se vidjeti, ali to je energija koja uzrokuje rotaciju i kretanje trodimenzionalnog svijeta u kome živimo. Riječ je o valovima pulsirajuće energije koja se kreće kroz svu materiju. Vrijeme se smatra finom materijom budući da nije čvrsta i egzistira samo u energetskoj formi. Bez vremena, naš svemir bi se prestao kretati.

Ali, Univerzum sadrži druge dimenzije koje nemaju isti sastav kao naš trodimenzionalni svijet. Hipersvemir je jedan od takvih područa. U njemu se nalaze drugačije vrste energetskih čestica koje se kreću mnogo većim brzinama. To je moguće, jer je vrijeme drugačije u hipersvemiru nego u drugim dimenzijama.

Svemirski brodovi imaju tehnologiju da ulaze u hipersvemir i pretvaraju se u čestice koje tu egzistiraju. Zato su u mogućnosti da putuju mnogo brže, milijardama kilometara u djelićima sekunde. Kada dođu u obični svemir, pretvaraju se u svoj originalni oblik. Vrijeme provedeno u hipersvemiru je tako kratko da putnici nemaju osjećaj da se bilo što desilo.

Pretpostavimo da se odlučimo na put prema Plejadama. Zemlju napustimo točno u podne. Određujemo koordinate. Brod ubrzava. Sa povećanjem brzine, javlja nam se mala mučnina. To je normalna posljedica, jer sa povećanjem brzine, naša tijela dobivaju povećanje u masi. Sa većom masom naša tijela nisu više funkcionalna kao prije. Ako se ovo ubrzanje nastavi, dolazi do dezintegracije organizma (lijepo objašnjeno kod Ajnštajna).

Dakle, trebalo je tehnološki riješiti zaštitni energetski pojas oko svemirskog broda. Koji će nas zaštiti od povećane mase u prostoru. Istovremeno, ovaj pojas nas štiti od svemirskih objekata koja nam se nađu na putu. I, plus, on formira umjetno gravitaciono polje. Što omogućava brodu da kreira promjene kursa, a da ih mi ne osjećamo.

Brod ubrzava i dostiže gotovo brzinu svjetlosti. Uskoro će se uputiti kroz hipersvemir.

Ipak, brodski priručnik upozorava da treba sačekati da prođemo oko 150 miliona kilometara od posljednje planete u Suncevom sistemu prije nego uđemo u hipersvemir. Razlog je sigurnosne naravi. Naime, promjena iz poznatog svemira u hipersvemir izaziva mali vremenski vrtlog oko broda koji može povući i druga bliska tijela za svemirskim vozilom. Drugim riječima, nije preporučljivo uletiti u hipersvemir dok smo još u atmosferi neke planete.

Pogled na sat. Tri i trideset poslije podne.

Proces ulaska u hipersvemir je automatski. I dok brod dostiže brzinu svjetlosti, može se reći po instrumentima da je ogromna energetska sila oko broda. Ako bi zaštitni pojas oko broda popustio, putnici bi bili zdrobljeni u djeliću sekunde.

Plejadanci su razvili tehnologiju koja koristi ogromni pritisak svemirske mase da bi izveli konverziju.

Prvi korak ulaska u hipersvemir je isključivanje zaštitnog pojasa oko broda. To dovodi do povećanja mase. Ova ogromna energija koja nadire na brod se koristi za pretvaranje materije svemirskog broda u fine energetske čestice.

Više nismo u materijalnoj formi. Vec pretvoreni, zajedno sa svemirskim brodom, u drugačiju energetsku formu koja postoji u drugoj dimenziji. U dimenziji hipersvemira.

Stvorili smo vremensku distorziju. I de-materijalizirali se.

U istom momentu kada smo se transformirali, moramo ući u hipersvemir. Ukoliko to ne uradimo, došlo bi do katastrofe.

Ajnštajnova Teorija relativiteta dolazi do ove točke. I tu staje.

U momentu, moramo "rastegnuti" vrijeme da bi ušli u hipersvemir.

Odjednom se krećemo tako brzo da izgledamo paralizirani u uspoređenju sa normalnim svijetom. Možemo prijeći 500 svjetlosnih godina, distancu do Plejada, za samo milionti dio sekunde.

Tehnologija riješava pitanje koordinata, odnosno destinacije prema kojoj se krećemo.

I ponovo, tehnologija, nas vodi prema povratku u "normalan" trodimenzionalni svijet. Reverzibilnim procesom onome koji nas je doveo u hipersvemir.

Ponovo smo formirani, materijalizirani. U milionitom dijelu sekunde, našli smo se pred Sunčevim sistemom Plejada. Na sigurnoj udaljenosti od oko 150 miliona kilometara od Erre.

Vrijeme na našem satu je još uvijek tri i trideset popodne.

U hipersvemiru smo bili toliko kratko da nam se čini da nije bilo protoka vremena. I, ujedno, nismo ništa osjetili. Doduše, bili smo van vlastitih tijela za djelić sekunde. Ne u materijalnom, već u energetskom stanju.

A sada će nam trebati još tri i pol sata do slijetanja na Erru. Ukupno: sedam sati putovanja.

Kao Houston-New Orleans. Ili, Sarajevo-Bol, ukoliko nas ne uhvate ljetne gužve na trajektu u Splitu.

Doduše, stvari nisu baš uvijek savršene.

Dešava se da putnici kroz hipersvemir "iskliznu" kroz vrijeme i budu zauvijek izgubljeni. Ovo je uzrokovano promjenom brzine naših finih energetskih čestica. Ako je ta brzina veća od relativne brzine protoka vremena u hipersvemir, onda bivamo vraćeni u daleku prošlost. Jedna sekunda u hipersvemiru je ekvivalentna milionima godina u običnom svemiru. Drugim riječima, ako naša brzina nije bila konstantna u milionitom djeliću sekunde u hipersvemiru, bili bismo izgubljeni u našoj dalekoj prošlosti nakon što ponovo uđemo u tro-dimenzionalni svemir.

Nema sumnje da su mnoge rase imale poteškoća da kontroliraju brzinu u hipersvemiru. I da su mnogi pojedici zauvijek ostali izgubljeni u nekom drugom vremenu bivajući dio tehnoloških eksperimenata.