Gospodin Marshall Gardner iz Aurore, Illinois, je svojevremeno podnio prijavu za patent Američkoj Federalnoj Agenciji za Patente. Nakon dugogodišnjeg istraživanja dao je znanstveno utemeljenje teoriji koja potpuno odudara od uvriježenog mišljenja javnosti. Nakon 18 mjeseci, 12.05.1914. Američka Agencija mu je odobrila patent broj 1096102 i izdala znanstveni certifikat o valjanosti teorije. Prva verzija teorije izašla je kao knjiga na 240 stranica. Osam godina kasnije, isti autor, nastavljajući da prikuplja dokazni materijal iz područja astronomije i polarnih ekspedicija, objavljuje novo izdanje knjige na 450 stranica. Godina je 1920.

Naslov knjige je: "Putovanje u Unutrašnjost Zemlje" sa podnaslovom "Da li su polovi zaista otkriveni". Patent, a i knjige, postaju povjerljivom vojnom tajnom. Neki tvrde "najpovjerljivijom" svih vremena.

I, ako nismo pristalice svih teorija obrađenih dosada, ovo je jedna od onih koje nas ne ostavljaju ravnodušnim. Umjesto odbacivanja ili sveobuhvatnog prihvaćanja, mislim da se tema uklapa u ciklus "Alternativne povijesti".

I da nam daje povoda da se zamislimo nad vlastitom agresivnošću i sebičnošću. (Bez obzira da li priča o svijetovima u Unutrašnjosti ostaje samo priča i ništa više, ona nas kao takva upozorava da duhovno superiornija bića ne žele s nama dijeliti isti prostor. Dok se emocionalno i duhovno ne pročistimo.)

Ukratko.

U početku, prije 4-5 milijardi godina, Zemlja je još uvijek bila šireća lopta super-vručeg rotirajuceg plina. Postepeno se počela skupljati dok se hladila. Zakoni fizike traže da se plinovi koji se hlade zgušnjavaju. Samo-centrirajuća gravitacijska sila je smanjivala dijametar plinovite lopte... ali do određene točke.

(Upravo na ovom mjestu nastaje razlika između Gardnera i stare teorije o formiranju naše Planete. Ta teorija govori da se to zgušnjavanje nastavilo sve dok Zemlja nije postala tekuća u središtu. Prema Gardneru, ovaj scenarij važi samo za velika svemirska tijela, ponajprije sunca. Ali, to ne važi za tipične planete.)

Drugi faktor je centrifugalna sila. I dok gravitacija nastoji da uvuće sav materijal prema centru, postoji i suprotna sila. Centrifugalna. Dvoboj dvije prirodne sile ide do momenta dok se ne postigne balans. Prema Gardneru, on nastaje kad se formira sfera radijusa 8.000 milja.

Nadalje. Centrifugalna sila ima još jednu karakteristiku koju ne treba smetnuti s uma. Uzmimo primjer vode u kadi. Okupamo se. Dignemo čep. Voda se prazni iz kade. Oko rupe se ubrzo stvori vir (vorteks): prazan prostor sa ubrzano-rotirajućim materijalom. Primjenimo isti princip na našu Planetu u doba dok se stvrdnjavala. Na desnim rotacijskim završecima (danas ih zovemo "polovima"), centrifugalna sila je bila značajno slabija nego na ekvatoru. Stoga je na ekvatoru ova sila zadržala čvrsti materijal u radijusu od oko 8.000 milja. Idući prema polovima bila je manje uspješna i kontrakcije su prestale 1.400 milja ispred polarnih regija.

Zaključak? Prirodnim kompromisom naša Planeta je nastala kao šuplja lopta sa polarnim otvorima od 1.400 milja (2.000 kilometara)!

I još dalje. Gardner tvrdi da je u samom centru ove lopte, proporcionalno mala središnja lopta ("unutrašnje sunce"). Između zemljine kore i središnjeg sunca je raspoloživi slobodni prostor. Dokazi se ponovo naslanjaju na karakteristike centrifugalne sile. Naime, ona ne samo da je slaba na polovima, nego je slaba i u samom središtu rotacije.

Osnova na njegovim studijama planetarne nebule kroz astonomske fotografije, Gardner je zaključio:

- tvrdi Zemljin omotač je debeo oko 800 milja,
- polarni otvori su oko 1.400 milja široki,
- gravitaciono središnje sunce u planetarnom centru je radijusa 600 milja,
- konstantni sudar toplog sa hladnim polarnim zrakom uzrokuje stalnu pokrivenost polarnih otvora sa višeslojnim gustim oblacima.

U nastavku, ispitivanjem niza polarnih ekspedicija, nametnule su se nove
misterije, kao:

- dramatično poboljšanje klime što se više približavmo polovima,
- bizarnost čuvene Aurore Borealis (riječ je o "sjevernim svijetlima"),
- ekscentrično ponašanje kompasa približavanjem polovima.
- dramatično povećanje biljnog i životinjskog svijeta približavanjem polovima,
- kamenje, drveće, prašina, polen i blato nađeni na vrhovima ledenih brijegova,
- anomalijsko ponašanje radio-valova u polarnim regijama,
- gravitacijski porast izmjeren na polarnom vrhu, dovoljan da održava odvojenost slane i slatke vode,
- čudna situacija sa sjevernim Eskimima, narodom sa unikatnim jezikom, čija oralna tradicija kaže da su potekli iz toplih zemalja, još sjevernije, sa konstantnom dnevnom svijetlošću,
- dubina polarnog mora i jako južno strujanje na Arktiku,
- savršeno očuvani svježi mamuti pronađeni u ledu.

Devetnaeste veljače 1947. admiral Richard Byrd je napustio bazni kamp "Arctic" i odletio sjevernije. Godinama nakon toga ostala su nagađanja što se stvarno desilo za vrijeme toga povijesnog leta i da li je admiral Byrd zaista letio "iza" Pola u Unutrašnjost te se susreo sa naprednijim bićima koji su mu dali poruku za čovječanstvo.

Uglavnom, po njegovom povratku u Washington, 11. ožujka 1947. on je stavljen pod jaku kontrolu medicinskog i vojno-sigurnosnog tima. Nije se oglašavao godinama. Bio je vojnik i ponašao se u skladu sa naređenjima.

Iz njegovog, navodno, tajnog dnevnika i objašnjenja uz njega idu slijedeći ulomci:

"Tokom svog arktičkog leta od 1.700 milja "iza" sjevernog pola, radiom je javio da je ispod vidio, ne snijeg i led, već kopno prekriveno planinama, šumama, zelenom vegetacijom, jezerima i rijekama... a na proplancima je zapazio čudne životinje koje su ga podsjetile na mamute...

U sjiečnju 1956. admiral Byrd je vodio još jednu ekspediciju, ovaj put na Antarktik i tamo je ušao 2.300 milja "iza" južnog pola. Radio izvještaj iz tog doba kaže da je Byrd izjavio da je... naša ekspedicija otkrila ogromno neistraženo novo tlo... Područje iza pola je središte velike nepoznanice."

Za desetak dolara se, 45 godina nakon posljednjeg Byrd-ovog putovanja, može naći u prodaji knjiga pod naslovom "A Flight to the Land Beyond the North Pole - Missing Diary of Admiral Richard Byrd". Centralni momenat knjige je slijedeća priča:

"Želimo vam dobrodošlicu na našim prostorima, admirale", obratio mi se čovjek kojemu se iskustvo ogledalo na licu. Sjedio je za dugim stolom. Sklopio je prste i nasmiješio se. Govori tiho i nastavlja: "Pustili smo vas da uđete zbog vašeg karaktera i zbog toga što ste poznati na površini, admirale."

"Na površini?", izustio sam.

"Da, vi ste u području Arianni, u Unutrašnjosti Zemlje. Nećemo odugovlačiti sa vašom misijom i otpratit će mo vas uskoro natrag na površinu. A sada bih vam, admirale, želio reći zašto ste ovdje. Naše zanimanje za površinu je pojačano kada je vaša rasa eksplodirala prve atomske bombe nad Hirošimom i Nagasakijem. To je bilo toliko alarmantno da smo poslali naše letjelice, "Flugelrads", da istraže što je to vaša rasa uradila."

(Čini mi se da su spominjane ove letjelice u jednom postu iz prve teme. One su letjele usporedo i sa savezničkim i nacističkim avionima krajem Drugog svjetskog rata. Obje strane su mislile da su ih poslale suprotne strane kao špijunske avione bez posade. Inače, ova tema se dosta rabila i na TV-u kao nerazjašnjena misterija iz prošlog velikog rata.)

"To je sada, već, povijest. Ali, dopustite da nastavim. Vidite, mi se dosada nismo nikada mješali u vaše rasne i barbarske sukobe. Ali, sada je drugačije. Vi ste ovladali određenim silama koje nisu za čovjeka, atomskom energijom. Naši izaslanici su već poslali poruke silama vašeg svijeta. No, one su se oglušile na naša upozorenja. Vi ste danas izabrani da budete svjedok ovdje kako biste se uvjerili da naš svijet zaista postoji. Kao što vidite, naša kultura i nauka su mnogo tisuća godina ispred vaše rase, admirale."

"Ali, kakve to veze ima sa mnom?", prekinuo sam ga.

Njegove oči kao da su duboko prodrle u moj um. Nakon što me studirao nekoliko trenutaka, odgovorio je: "Vaša rasa je dostigla točku sa koje nema povratka. Neki od vas bi radije uništili čitav svijet nego se odrekli vlasti i sile kojom raspolažu... Mi smo vas od 1945. pokušali kontaktirati, ali naši napori su dočekani agresivno...Na naše letjelice ste pucali... Sada se, sine moj, priprema velika oluja u vašem svijetu. Nauka neće nuditi sigurnost. I sve može završiti u općem kaosu... Ovaj prethodni rat može biti samo uvod u drugi, mnogo opasniji. Odavde, to možemo sagledati mnogo jasnije nego vi... U daljoj budućnosti vidimo da će, iz vaše ruinirane civilizacije, izaći novi svijet koji će potražiti sigurnost kod nas. Kada dođe to vrijeme, mi će mo vam izaći u susret i pomoći oživljavanje vaše kulture i rase... Možda će te, do tada, uvidjeti besmislenost rata i razaranja... i nakon toga, vaša nauka i kultura će se posvetiti izgradnji novog početka...

A ti se, sine moj, vrati na površinski svijet sa ovom porukom."

Čini se da se naš sastanak ovim primakao kraju. Stajao sam za momenat kao u snu... ali, znao sam da je ovo bila stvarnost. Iz nekog razloga sam se naklonio, iz respekta, valjda. Moji divni domaćini, koji su me doveli ovdje, ponovo su bili sa moje strane. "Ovim putem, admirale", pokazali su. Okrenuo sam se još jednom prema "Učitelju". Blagi osmijeh na drevnom licu. "Zbogom, sine moj", rekao je. Mahnuo je i naš sastanak je time bio završen."

Admiral Richard Byrd, legendarni istraživač Antarktika i južnog pola, navodno je, u svom dnevniku, pisao o posjeti u unutrašnjosti Zemlje.