U auto mi Oliver pravi društvo. U jednoj pjesmi govori o odlasku iz svoje "vale" u svijet i osjećajima kad ju je brodom napuštao.

Znam da Edward Teller nije imao ista prisjećanja iz jednostavnog razloga što "Mađarska nema more", ako im ne računamo Balaton-sko jezero. Ipak, ovaj mađarski imigrant i naturalizirani Amerikanac, ima mnoštvo epizoda koje su itekako interesantne.

Podsjećam, riječ je o atomskom fizičaru koji je radio sa Fermijem na procesu nuklearne fizije, bio među vodećim osobama na super-tajnom projektu Manhattan, koji je doveo do američke atomske bombe; ipak, Teller je, vjerojatno, najpoznatiji kao otac hidrogenske bombe. Za našu priču ima značaja i to što je bio znanstveni savjetnik svih američkih predsjednika od kraja 1940-ih do kraja 1980-ih.

Uglavnom, 1982. Teller je imao predavanje u Los Alamos-u. Gradiću četrdesetak kilometara sjeverno od Santa Fe-a (jedinog pravog grada u državi New Mexico), sjedištem nekoliko tajnih američkih vojnih baza i instituta, poprištem razvoja i testiranja atomskih i hidrogenskih bombi.

Istog dana kada je Teller držao lekcije, na prvoj stranici "Los Alamos Monitor", jedinog lokalnog dnevnog lista, objavljen je članak novinara Terry England-a. Prilog opisuje uspio pokušaj mladog atomskog fizičara da ugradi avionski motor u svoj automobil Honda CRX. List daje i veliku sliku inovatora na prvoj strani. Njegovo ime je Bob Lazar. Upravo on je junak našeg današnjeg posta.

Bob Lazar ulazi tog 27. srpnja 1982. u salu u kojoj se Edward Teller priprema da predaje. Teller u tom momentu drži novine u ruci i čita naslov članka:"Lazar, a physicist at the Los Alamos Meson Physics Facility". Bob koristi taj momenat, predstavlja se vremešnom znanstveniku, ovaj usporedi sliku iz novina i lice ispred sebe. Provode nekoliko trenutaka u razgovoru o avionskim motorima. Predavanje počinje, Bob ga odsluša. I to bi bilo to. Za 1982. godinu.

Šest godina kasnije, Bob je u Las Vegasu. Ovaj put bez posla. Šalje zamolbe za posao na adrese niza vladinih institucija. Jedna od adresa bila je i ona Teller-ova. Uslijedio je telefonski poziv.

Teller: "Bob, ja više nisam aktivan kao nekada. Trenutno sam glavni savjetnik za neke vladine agencije. Evo ti ime i broj moga prijatelja u Las Vegasu koji ti može pomoći..."

Nakon nekoliko intervjua Bob je dobio ponudu da radi na projektima razvoja pokretačkih mehanizama avio-motora u "obližnjoj instituciji". Bob se javio u poslovnu zgradu kompanije EG&G na vegaškom aerodromu McCarran odakle je postojao podzemni prilaz aerodromskoj pisti. Tamo ga je dočekao Dennis Mariani, šef osiguranja, četrdesetih godina, plavokos, brkat, vojnog držanja, ali bez uniforme. Mariani mu je bio pratnja. Odletjeli su prvo do najpoznatije američke vojne baze) Area 51 na jezeru Groom Lake.

U vojnoj bazi Bob je morao da potpiše povjerljivi dokument u kome se odriče svojih ustavnih, građanskih prava. Pristao je da se njegov telefon prisluškuje i njegovo kretanje prati. (Mada je ovakav dokument formalno ilegalan prema američkom ustavu, ipak, riječ je o zvaničnom dokumentu koji je omogućen predsjedničkom uredbom sa potpisom R. Regana).

Nakon te procedure Mariani je ukrcao Bob Lazara u autobus zamračenih prozora i vozili su se tridesetak minuta po makadamskom putu. Stigli su do vojne baze poznate kao S4 na jezeru Dry Lake Bed. S4 je kombinacija zgrada i hangara ugrađenih u jednu stranu brda. Naoružani vojnici su doslovno posvuda, a osiguranje je vrlo rigorozno. Bob je imao pratnju kada je išao i u toalet.

Bobu su testirali alergijske reakcije na supstance koje dotada nikad nije vidio. Imao je čitav niz brifinga, razgovora, intervjua. Kada je napokon ostao sam, osvrnuo se oko sebe. Na zidu do vrata bio je poster sa "letećim tanjurom" koji lebdi iznad Dry Lake Bed i natpisom "Oni su ovdje". Bob je otvorio foto-fasciklu sa stola. U njoj se nalazilo desetak fotografija letećih tanjura veličine 20cm x 25cm. Jedna od njih je bila ona ista sa postera...

U isto vrijeme, u Las Vegasu, na TV stanici KLAS (podružnica TV mreže CBS), novinar George Knapp, vodio je niz intervjua na temu postojanja NLO i vanzemaljaca u zoni baze "Area 51". Kako će Bob Lazar kasnije potvrditi u krugu prijatelja "vanzemaljci nisu postojali u toj tajnovitoj vojnoj bazi". I, govorio je istinu. Naime, oni su bili u bazi S4, letjelice su zvane "diskovi" i bile su sve samo ne "nepoznate".

Bob je bio zaposlen kao dio "tima za podršku". Njihov zadatak je bio da rastave "finalni proizvod" i utvrde što ga čini tako tvrdim. Logično, njihov slijedeći zadatak se sastojao u pronalaženju "zemaljskih" materijala koji će dati iste rezultate u letu. Ipak, ponajviše vremena Bob je provodio na problemima pokretačkih mehanizama "diskova". Ponekad je prisustvovao eksperimentalnim letovima. Također su ga naučili kako su diskovi u mogućnosti da sabijaju prostor i vrijeme te da postignu među-zvjezdana putovanja.

Tokom dnevnih brifinga, Bob je čitao i slušao izvještaje koji su govorili o povijesti projekta i neposrednim ciljevima. Naravno, detaljne informacije je dobijao iz svoje područja. Znanstvenici u bazi S4 su radili u timovima i nije im bilo dozvoljeno da komuniciraju jedni s drugima. Limitirani dio općih informacija im je saopćivan da bi zadovoljio njihovu radoznalost i da bi imali konture kompletnog mozaika.

U ovim informacijama Bob je čitao u čovjekovoj povijesti, filozofiji, teologiji te tehnološkom utjecaju vanzemaljaca na razvoj čovjekove civilizacije. Mnoštvo ovih informacija su bile alarmantne i šokantne. Ova saznanja, zajedno sa vojno-obrambenim pitanjima, te mogućnostima tehnologije diskova učinile su ovaj projekat najčuvanijim u povijesti. Vojna i politička elita su ga skrivale od ostalih vladinih službi te, naravno, od ostalog dijela čovječanstva.

Ipak, gdje su povjerljivi podaci, tamo su i Rusi. KGB je, naravno, bio prisutan u Las Vegasu, pokušavajući da dozna detalje projekta. Stoga su svi zaposleni zadužili pištolje za samo-obranu. Bob je imao svoj magnum koji nije bio registriran. Dennis Mariani je jednom prilikom otišao sa Bobom u policijsku stanicu da ga registrira. Nakon Dennis-ovog razgovora sa načelnikom stanice, ovaj je izašao u hol u kome se Bob nalazio i prokomentirao: "Znači ovo je momak za kojim Rusi tragaju?"

Na učestala pitanja svog prijatelja Gene Huff-a o tome čime se bavi, Bob ga je upitao:"Što radiš u srijedu navečer?"

Poveo ga je te srijede, 22. 03.1989., prašnjavim auto-putem broj 375. Bob je znao da se diskovi testiraju svake srijede navečer sa zalaskom sunca. Pet milja prije dolaska do Groom Lake na nebu se vidio bljesak svijetala. Dolazio je iz pravca planine koja ih je dijelila do baze S4. Svijetla su skakutala i plesala uokolo, praveći stepenaste pokrete u zraku. Nekoliko puta je ovo kretanje ponovljeno. Ova aktivnost je bila tako očigledna da se nije radilo niti o planetama, zvijezdama, oblacima ili bilo čime drugom. Uskoro, svijetlo je zašlo iza planine...

Slijedeće srijede, Bob je doveo jos trojicu prijatelja u iznajmljenoj limuzini, Lincoln Towncar-u. Disk se pojavio u isto vrijeme. Ovaj put su kretnje bile nekako nagle. Disk bi čas bio u daljini da bi slijedeći trenutak bio pred tvojim očima. Kao da bi nestao za momenat. Bob je objasnio da je to zbog toga što disk sabija vrijeme i prostor, jer je propulzivni (pokretački) sistem drugačiji od onog na koji smo mi navikli...

Slijedeće srijede ponovni pokušaj. Ovaj put je niz vojnih vozila patrolirao u blizini. Ipak, Bob je pokušao da se provuće. Bezuspješno. Zaustavili su ga. Pošto je još uvijek bio na javnom putu (a ne na području baze) opomenuli su ga.

Sutradan, Bobu je saopćeno slijedeće:

Dennis Mariani: "Danas ne letiš za bazu. Kada smo ti rekli da je ovo vojna tajna mislili smo da si shvatio da ne možeš dovoditi svoju obitelj ili prijatelje da promatrate eksperimentalne letove diskova... Zbog tvoje neozbiljnosti morali smo odgoditi vrlo važan test..."

To je bio kraj njegove znanstvene karijere...

Deset godina kasnije, nabavljam video kazetu "Lazar Tape". Video počinje. Suhonjavi četrdesetogodišnjak dolazi u gro plan vozeći se u sportskom automobilu. Pustinjski okoliš. Predstavlja se. "Zovem se Bob Lazar... Tokom 1989. i 1990. radio sam za..."
I onda slijedi priča. Koja relativizira i mijenja sva naša znanja bazirana na trenutno prihvaćenim teorijama fizike i fizikalnih zakona.

Redom:

1. Anti-materijski reaktor, ploča od 45 cm dužine, sa kuglom na sredini. Unutra je komadić elementa 115.

2. Element 115 je super-teški elemenat kojega naša znanost jos ne poznaje. (Čini mi se da smo u Mendeljevom sistemu elemenata stali na broju 106. Zapravo sve iznad 95-og su umjetno stvarani elementi dobijeni u laboratorijskim uslovima, bombardiranjem /dodavanjem atomskih čestica. Smatralo se da su iznad 100-og broja elementi isuviše nestabilni. Ipak, Lazar tvrdi da je vidio element 115 koji je u čvrstom stanju i stabilan.)

3. Element 115 stvara gravitacijsko polje oko vrha anti-materijskog reaktora. To polje se prenosi i pojačava u donjem dijelu letjelice-diska.

4. Anti-materijski reaktor stvara vrlo moćnu reakciju tokom koje se 100% materije pretvara u energiju (podsjetimo, nuklearna reakcija dovodi do konverzije manje od 1% materije u energiju).

5. Stavljanjem elementa 115 u anti-materijski reaktor inicira se reakcija. (Nema prekidača ni komandnih ploča u letjelici.) Element se bombardira sa protonima i izbacuju se anti-materijske čestice.

6. Anti-materijske čestice reagiraju sa materijom oko sebe. (Treba li govoriti da, ono što mi zovemo naukom, o ovome nema nikakvih eksperimentalnih znanja.) Oslobađa se toplina.

7. Unutar sistema je 100% efikasni generator koji toplinu pretvara u struju. Ogromnu količinu struje.

8. Struja = (gravitacijski) valovi.

9. Gravitacijski valovi se formiraju oko diska. Na donjem dijelu su tri gravitacijska pojačala. Oni pojačavaju i usmjeravaju gravitacijske valove.

10. Ovi valovi stvaraju vlastito gravitacijsko polje.

11. Gravitacija sabija vrijeme i prostor. A disk, imajući vlastitu gravitaciju, može ciljano mijenjati prostor i/ili vrijeme i tako uticati na svoju "brzinu kretanja".

(Prisjetimo se. Einstain je definirao naš limit u kretanju. Kaže da je najbrži put između dvije destinacije, linearni metod. Na primjer, od Zagreba do Bune kraj Velike Gorice, najbrže bi išli ako bi povukli crtu između ta dva mjesta. A zatim zračnim putem išli ravno po toj crti. I sletjeli negdje kod Kravarskog. Dakle, ne zaobilaznim putem preko Mađarske ili Nevade. A maksimalna brzina je brzina svjetlosti. Preko toga dolazi do razdvajanja naših molekula.

Ono o čemu Bob Lazar govori nema veze s ovim. On tvrdi da se u bazi S4 eksperimentira sa diskovima koji imaju tehnologiju vanzemaljaca kod koje se letjelice ne kreću linearnim metodom. Umjesto toga, letjelice stvaraju gravitacijsko polje koje sabija prostor između dvije destinacije. To sabijanje možemo predstaviti ribarskom mrežom na kojoj se nalazi mnoštvo odredišta. Ako želimo putovati do neke točke na drugom kraju mreže nećemo se kretati po mreži. Jednostavno će mo privući taj kraj rukom. Mreža će se saviti. Umjesto putovanja mi će mo naš cilj dovesti sebi. A da taj proces ne bi trajao predugo mi sabijamo i vrijeme. Sve traje djelić sekunde!

Jednostavan koncept.

Ali kompliciran tehnički problem.

Ipak, svaki problem je riješiv ako postoji ulaganje, vrijeme, zajednički umni napor. Ono o čemu Lazar govori je generalni koncept čiji svi detalji nisu još razjašnjeni.

Očito, ključ je u gravitaciji. Znam da će se mnogi pozvati na Newton-ovu teoriju staru četiri stoljeća. Ona je sa Einstain-om, a pogotovo sa novijim radovima iz kvantne fizike zastarjela. Općeprihvačene teorije još nema. Gravitacija je, po većini, val. Po nekima, također, i čestice, gravitoni. A što ona može da napravi? Vjerojatno nemamo dovoljno mašte da pretpostavimo različite scenarije. (Sabijanje prostora i vremena je jedan od njih.)


12. Na dnu diska su tri gravitacijska generatora. Kada se želi putovati, letjelica se okrene na stranu. Gravitacijski generatori proizvode gravitacijski snop.

13. Gravitacijski snop se usmjerava u određenu točku u svemiru i privlači je prema disku.

14. Sam disk se zakvači za tu točku i vraća se s njom nazad u prostor.

15. Ovaj proces se dešava u trenutku kada se sabija i vrijeme (dakle, nema protoka vremena).

16. Ovim se zaobilazi Einstain. Brzina nema limita. Kretanje iz bilo koje dvije točke u svemiru je trenutno!

17. Toplotna radijacija se ne stvara tokom rada generatora (ovo je dosta šokantna tvrdnja, jer se protivi našem prvom zakonu termodinamike).

18. Vozilo se ne kreće prema naprijed, nema pogonskog motora. Letjelica je, naime, privučena.

Timothy Good je pisao o Lazarovom iskustvu u svojoj knjizi "Alien Contact" (1993).

"Činjenica je da gravitacija sabija vrijeme i prostor. Zamislimo da smo u svemirskoj letjelici koja može stvoriti moćno gravitacijsko polje. Sjedimo u bilo kom djeliću prostora, upalimo gravitacijski generator, presavijemo vrijeme i prostor. Isključimo generator i nađemo se na drugom kraju svemira, a da se vrijeme nije ni pomaklo... Ljudima je to, naravno, teško da "progutaju" i prihvate. S obzirom na tvrdoglavost naše znanstvene zajednice, vjerojatno oni to neće nikada ni prihvatiti mada je, u stvari, riječ o činjenicama..."

Michael Lindemann je opširno pisao o ovim i sličnim iskustvima u svojoj knjizi:"Ufo's and Alien Presence" (1991):

"...Pojačala su uvijek uključena na 100%. Na taj način proizvode maksimalne gravitacijske valove... U biti dolazi do privlačenja i odbijanja, i nulto podešavanje je negdje na sredini. Sistem je vrlo jasan. Više naliči na parnu mašinu, negu na sofisticiranu visokotehološku napravu..."

"The Lazar Tape" je četrdesetominutna kaseta u obliku znanstvenog predavanja. Vrlo informativna. Daje neke nove detalje:

"... Dva su specifična tipa gravitacije: gravitacija A i gravitacija B. A radi na mikro skali, a B na makro. Primjer gravitacije B je gravitacijski pojas koji drži našu Planetu, ostale planete i mjesece u kretanju oko sunca, ili satelite u kretanju oko Zemlje... Gravitacija A nam je nedovoljno poznata. Riječ je o mikro gravitaciji koja je glavna sila koja održava masu protona i neutrona. Moderna fizika je naziva "Jakom nuklearnom silom". Ono što je nepoznato je činjenica da ova gravitacija može dovesti do distorzije vremena i prostora i omogućiti među-zvjezdano putovanje...

...Energetski izvor za ovo putovanje je element 115. Samo 223 grama ovog elementa može se koristiti 20-30 godina... Točka topljenja je na 1740 stupnjeva Celzijusovih. Proces raspadanja je jako spor..."

Vozeći se zaobilaznicom prema kući, na radiju je Oliver ponovo pjevao: "Još jedna evo pada noć, radosti moja, zbogom moram poć', visoko među zvijezdama...".

Bob Lazar, atomski fizičar, dokumentirano tvrdi da je radio u super-tajnoj američkoj bazi S4 u blizini Area 51 te detaljno opisuje susrete sa tehnologijom posjetioca iz svemira i pokušaje da se imitira stvaranje sličnih letjelica sa sasvim novom vrstom pogona.