Najljepši amfiteatar antičke Grčke se nalazi u Epidaurusu (današnji Peloponez, Turska). Izgrađen 330 godine prije n.e. imao je 14.000 sjedišta. Betonske klupe se nalaze na po jedan metar razdaljine. Kada orkestar na bini počne sa muzikom onda se zvuk odbija od betonskih blokova i počinje proizvoditi svoju “muziku”. Periodičnost blokova (svakih jedan metar) proizvodi periodične niske tonove na oko 340 Hz. Riječ je o vrlo kratkim zvukovima koji traju manje od 50 milisekundi. (Izračunavanja prema David Lubman, 136 ASA Meeting, Norfolk, VA, 1998.)

Epidaurus je primjer slučajnog zvučnog eha.

Najveći kulturni centar u svijetu, Lincoln Center u New York-u, je, odmah nakon svog otvaranja 1962, morao da potpuno sruši i izgradi novu glavnu koncertnu dvoranu zbog akustičnih defekata.

Takozvana “Šaptajuca galerija” katedrale St. Paul u Londonu ima neobične akustične efekte; šapat sa jednog kraja Galerije se može jasno čuti na drugom kraju udaljenom 42 metra.

Slično je i sa ovalnom Galerijom u američkom Kongresu u Washington-u. Dok su se političari jedne stranke došaptavali kako glasati dotle bi političari druge stranke načulili uši i doznavali njihove tajne. Naravno, to nije moglo dugo trajati u Kongresu i danas ta prostorija služi samo za izložbu skulptura i slika.

Njemački poet Goethe je arhitekturu nazvao “zamrznutom muzikom”. Periodičnost blokova u gradnji ga je podsjećala na ritam u muzici.

Sada krenimo u prošlost džungli Centralne Amerike i dokazimo da kod Maja nije bilo “slučajnog zvučnog eha” niti da je njihova arhitektura samo “zamrznuta muzika”.

Na Velikom igralištu Maja u Chichen Itza-i, sto osamdeset metara dužine, sedamdeset pet metara širine. Dva paralelna zida deset metara visoka; teren je totalno otvoren prema nebu. Zidovi nemaju zakrivljenja, ne dodiruju se. Šapat na jednom kraju zida se čuje jasno na drugom kraju zida. I preko puta terena, također.

Kameni zid igrališta, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko

Zdrav razum može prihvatiti eho u grčkom poluzatvorenom amfiteatru ili prijenos šapata u britanskoj katedrali. Ali, ako Maje postižu znatno uvećaniji efekat i to na otvorenom, onda je očigledno da tu slučajnosti nema. Teoretski bi se moglo očekivati da teren ima vrlo slabu akustiku, ali u stvarnosti je rezultat upravo suprotan.

Dok stojim naslonjen na zid Igralista, na sredini terena, u visini kamenog prstena, dolazi grupica turista sa meksickim vodicem. Udara dlanom u dlan. Samo jednom. I bez obzira na prisutnost stotine turista i njihovu graju, odjekuje eho pljeska. Cuo sam ga sedam-osam puta. Kazu, kada je potpuni mir i nema ljudi, da se eho cuje 12 puta.

Kada se prvom trećinom XX stoljeća odvijala rekonstrukcija Velikog igrališta, arheolozi su primjetili da je prijenos zvuka postajao sve jači kako se ugrađivalo više originalnih blokova i kako je zid dobijao svoj nekadašnji izgled.

To meni govori barem dvije stvari. Prvo, da je kamen koji su Maje koristili imao posebna “zvučno-provodljiva” svojstva. I, drugo, da je lokacija ovog grada takva (“energetsko potentna točka”) da pojačava zvučnu transmisiju. Na taj način nastaje ovaj zvučni fenomen, odnosno anomalija.

Leopold Stokovski, čuveni dirigent Philadelphia Symphony Orchestra, je ovdje istraživao akustične fenomene 1931. Danima je slušao svoj fonograf i premještao ga na sve moguće točke Igrališta nastojeći otkriti njegovu tajnu. U to je vrijeme Stokovski želio izgraditi dvoranu za koncerte na otvorenom. Međutim, tajnu Chichen Itza-e nije otkrio. (Prema knjizi “Sylvanus G. Morley”, Robert Brunhouse, 1971.)

Važno je pripomenuti da nalazite li se na vrhu piramida u Guatemali i Meksiku, možete postati svjedokom nekoliko interesantnih fenomena.

Prvo, gledano sa nivoa zemlje, visina piramida od 30-40 metara se ne doima toliko impresivno. Međutim, kad se nađete na vrhu piramide ljudi na zemlji postaju mnogo manji nego što bi se očekivalo. Njihovi glasovi kao da mutiraju i gube se u daljini. S druge strane, naši glasovi, na vrhu piramide, odjekuju dolinom. Objašnjenje se krije u hramovima koji se nalaze na vrhu piramide. Udubljenja u kamenim zidovima služe kao pojačivać našeg zvuka koji se onda širi na sve strane. Mi, na vrhu piramide, dobijamo božanska svojstva. Dizajn arhitekata Maja ovdje dolazi do punog izražaja. A da bi se u potpunosti sagledala njihova genijalnost trebalo je biti ovdje prisutan kada je kamen prekrivao ove piramide i svojom glatkoćom jos više uvećavao efekat odbijanja i prijenosa zvučnih valova.

Piramide u Tikalu (Guatemala) su okrenute jedna prema drugoj. Zahvaljujući kamenim rezonatorima osobe koje normalnim glasom govore na vrhu jedne piramide se sasvim jasno čuju na vrhu udaljene druge piramide.

Slijedeći primjer akustičnog inženjeringa Maja je iz karipskog Tuluma. Otvori na kamenom hramu su podešeni tako da kada vjetar dolazi iz određenog smjera sa specifičnom brzinom kreira se pisak sličan onom iz sučeve (nogometni sudac) zviždaljke. Da li je svrha ovog zvižduka bila da signalizira dolazak tornada ili oluja kao što to literatura sugerira? Vjerujem da su originalne građevine mogle proizvoditi zvukove za različite klimatske najave.

Zvižduk iz Tuluma, Quintana Roo, Meksiko

Na Yukatan-u se upotrebljava termin “pjevajuće kamenje” da opise kamen koji pojačava zvuk. Maje su znale koji kamen ima ova svojstva; također, raspored njihovih građevina je pokazivao da su arhitekte Maja planski gradile pojedine sekcije svojih gradova.

Na sredini Igrališta u Copan-u (Honduras) se nalazi kvadratna kamena ploča. Prije početka utkamice sa te ploče bi se kapetani ekipa obraćali vladaru u kraljevskoj loži. Pojačani zvuk bi lako premošćivao udaljenost između vladara i igrača.

Igralište, Copan, Honduras

Slične akustične efekte pokazuje i Igralište u Monte Alban-u, jedno od najvećih u Meksiku. Teren je u udubini; razgovor sa nivoa vrha stepenica se može lako ćuti nalazeći se na sredini terena.

Piramida Kukulkan u Chichen Itza-i ima još jednu impresivnu karakteristiku. Stojite na primjer u podnožju velikih stepenica. Kamene glave serpenta završavaju pred vama. Imitirajte vodiče i posjetioce i zaplješčite. Ovaj put vam se ne uzvraća eho pljeska. Ono što će te ćuti je nalik cvrkutu ptice!

Ptice?!

Tako je. To se potvrđuje da je zvuk svete ptice Maja – quetzal – ostao zauvijek zapisan u piramidi!

Quetzal, prema legendi, simbolično predstavlja “duh Maja”. Kukulkan u svom korijenu (prefiks “k’uk”), na jeziku Maja, označava pticu quetzal. A drugo ime za superiorno biće Kukulkan je Quetzalcoatl (na Nahuatl jeziku, tri tisuće kilometara zapadnije).

Važnost ptice quetzal je prikazana na hijeroglifima Maja. Kukulkan je predstavljen u ljudskom obličju sa velikim quetzal-om iza sebe, koji lebdi kao duh. Nadalje, mnogobrojni su dokazi o upotrebi perja quetzala u spiritualnim ceremonijalima u svim gradovima Maja.

Quetzal je spona između materijalnog i duhovnog svijeta. Piramida Kukulkan kroz cvrkut quetzala premošćuje ove dvije dimenzije. Eho koji čujemo… su spritualni glasovi quetzala, koji nosi poruke Bogova.

Svijet XXI stoljeća ostavlja svoj zvučni zapis na medijima kao što su kompjuterski diskovi. U posljednjih stotina godina tehnologija snimanja tona se mijenjala toliko puta.

Za razliku od nas, Maje su svoj zapis ostavljale u svojim građevinama. Neograničeni smjenama tehnologija i godišnjih doba.

Da bi provjerile ove teze morali bi formirati novu naučnu disciplinu. Nazovimo je akustična arheologija. Iskoristimo postojeće skromne instrumente (sonogram i zvučni kristal). I krenimo sa provjerom hipoteze.

Hipoteza je slijedeća: Maje su u primjeru piramide Kukulkan izgradile stepenice kao akustične grilje svjesno kreirajući eho zvuka svete ptice Maja, quetzala (lat. pharomachrus mocinno).

Snimljen je cvrkut ptice quetzal; također, zapisan je zvuk i sonogram “cvrkuta” koji se stvara na stepenicama. Usporedi se kvalitet zvuka, frekvencija, dužina i harmonijska struktura. Rezultati akustičara David Lubman-a iz Westminster-a (California) iz 1998: postoji savršena sličnost!

Frekvencija zvuka ptice quetzal se kreće između 900 – 1300 Hz. Prosječna širina stepenica je 26.2 cm i ona daje maksimalnu frekvenciju “cvrkuta” stepenica od 1310 Hz. Prosječna visina stepenice je 26.4 cm što daje dužinu hipotenuze od 37.3 cm i minimalnu frekvenciju “cvrkuta” stepenica od 922 Hz.

Drugim riječima, dizajn stepenica, korišteni materijal i sama njihova izgradnja su bili usmjereni na maksimalno imitiranje zvuka koji proizvodi quetzal.

U dizajnu stepenica se uočava nešto čudno. Stepenice su dosta uske što su arheolozi objašnjavali tijelom Maja koje je proporcionalno manje od našeg. Međutim, svaka stepenica je istovremeno viša nego što bi se to očekivalo za niske rastom Maje.

Stepenice piramide Kukulkan, Chichen Itza, Yucatan, Meksiko

E tu bi trebala uskočiti (još neformirana) akustična arheologija. Širina i visina stepenica je pažljivo birana da bi proizvela željeni ton. Maje su dimenzije stepenica koristile kao parametre kojom bi dobili željenu intonaciju!

Stepenice na različitim piramidama Maja imaju drugačije dimenzije. Znači li to da su one svirale neku drugu muziku?

Nema sumnje da je upravo to odgovor.

Da li stepenice piramide Kukulkan u sebi sadrže tisuću i pol godina star zvučni zapis?

Da.

Ironija je da su arheolozi do sada ignorirali zvuk u svojim istraživanjima drevnih civilizacija. A svaki put kada bi silazili niz stepenice piramida otvarali bi drevni audio zapis.

Teoretski gledano potrebne su barem dvije stepenice da bi proizvele raspoznatljiv zvuk. Sa većim brojem stepenica, raste i doživljaj tonova. Sa desetak stepenica, stvara se ton od jedne do dvije stotinke sekunde. Ako je riječ o zatvorenom prostoru onda eho drugih struktura može prikriti ton stepenica. Uglavnom, da bi se proizveo i održavao zvuk, idealno bi bilo da se ima dugački niz stepenica i da je na otvorenom. Upravo su Maje bile svjesne tih zahtjeva.

Piramida Kukulkan na svakoj svojoj strani ima niz od 91 široku kamenu stepenicu. Dva niza stepenica su u potpunosti rekonstruirana i cvrkut se može jasno ćuti. Ali, isti ton, nešto slabijeg intenziteta, se može ćuti i sa druga dva niza, još uvijek nerekonstruisanih stepenica. I to sve bez nekadašnjeg fino poliranog kamena koji se nalazio na površini stepenica.

Zbog dužine stepenica, eho traje oko 100 milisekundi (1/10 sekunde). Cvrkut quetzala je nešto duži, oko 200 milisekundi.

Zbog visine piramide, dešava se još jedan fenomen. Cvrkut se spušta sa vrha piramide prema dnu u frekvenciji, produžujući trajanje cvrkuta. Ovako nešto ne postoji ni na jednoj drugoj građevini u svijetu.

Objašnjenje je slijedeće: eho prvo dolazi od nižih stepenica prema slušaocu koji je na dnu stepenica. Eho sa viših stepenica kasni. Vrijeme između eha sa nižih stepenica i onih sa viših se povećava što se više udaljavamo prema višim stepenicama. Na taj način se kreiraju: (1) dojam da se cvrkut kreće, (2) produženi ton cvrkuta i (3) niz frekvencija cvrkuta sa viših stepenica.

Piramida Kukulkan je sjajan primjer matematičkih simulacija koje su utkane u graditeljsku umiješnost Maja.

Akustični eksperimenti u gradu Palenque su posebno interesantni. Dosada iskopani i rekonstruisani dijelovi grada pokazuju neobične zvučne mogućnosti. Ako proizvedemo lagani zvižduk on se prenosi između piramida i hramova, pojačava se i kao zmija provlaći sa jednog kraja na drugi kraj Grada.

Raspored kamenih građevina Maja utjeće na pojačavanje zvuka na dva nivoa: horizontalnom- između pojedinih piramida i vertikalnom - slanje zvuka iz grada kao cjeline prema džungli, odnosno drugim naseljima Maja. (Slika: Akustika Maja – Palenque kao zvučni odašiljač)

Time dolazimo do nove teze: da li je čitav grad služio kao zvučni odašiljač?

Kakvu li su simfoniju proizvodili gradovi Maja, načičkani jedni do drugih?

Gdje su bile granice prijema tih zvučnih poruka? Da li je Planeta bila limit? Ili Sunčev sistem?

Ili je taj tanani zvučni signal, specifične frekvencije, neumorno prodirao još dublje, prema srcu Galaksije?

Palenque kao zvučni odašiljač, Chiapas, Meksiko