I da ne bi ostali uskraćeni za turistički opis Copan-a, napravit će mo jedan tipičan turistički prilog bez magije svemirskog života Maja.

Uglavnom, mogli bi početi ovako:

“Copan je promoviran u zaštičeno nasljeđe svijetskog značaja od strane UNESCO-a 1980. godine. On se ujedno smatra za najbolje prostudiran grad Maja u posljednjih 150 godina. Ovaj veličanstveni arheoloski park je bio glavni izvor informacija za drevnu civilizaciju Maja.” (www.copanruins.com)

Američki advokat John Lloyd Stephens i engleski umjetnik Frederick Catherwood su u svojoj knjizi “Incidents of Travel in Central America, Chiapas and Yucatan” opisivali svoju posjetu ovoj regiji 1839-1840:

“Nemoguće je opisati interes s kojim smo pristupili istraživanju ovih ruševina. Zemlja je bila potpuno nova; bez vodića i turističkih knjiga; sve je tako nevino. Nismo mogli vidjeti deset jardi ispred sebe, niti smo znali što nas očekuje slijedeće. Jednom smo sjekli grane i lijane za koje se ispostavilo da prekrivaju lice kamenog monumenta. Naslonio sam se na skulpturu dok su je čistili; kada je Indijanac sa mačetom tupo udarao po kamenu, maknuo sam ga i golim rukama očistio zemlju. Ljepota skulptura, mirnoća džungle, uznemirivana samo kricima majmuna i papiga, izoliranost grada i misterija koja se nadvila nad njim, stvarala je interes veći od bilo kojih ruina koje sam dotada vidio.”

Editor Joseph Gardner nam predstavlja Copan u svojim “Misterijama drevnih Amerika” (Mysteries of the Ancient Americas”, 1986.):

“Copan je jedan od najvećih, najstarijih i najljepših centara Maja. Izgrađen je na manjoj, humanijoj građevinskoj skali nego drugi, razvikaniji centri. Astronomi Copan-a su bili posebno vješti: oni su vjerojatno bili autori ekstremno preciznih tabela eklipsa i dužine tropske godine.”

U luksuznom atlasu “Prošlih svijetova” (Collins, Past Worlds, Atlas of Archeology, 2003.) autori vremenski lociraju Copan:

“Od šestog do osmog stoljeća, tokom kasnog klasičnog perioda Maja, dolazi do agresivne ekspanzije. Grad Tikal je ponovno izgrađen i značajni hramovi, palače, trgovi i igrališta su podignuti u gradovima Palenke, Piedras Negras, Copan, Quirigua, Naranjo i Coba.”

Hram broj 26 sa 2500 nedešifriranih glifa, Copan, Honduras

Jacquetta Hawkes u svom Atlasu drevne arheologije (“Jacquetta Hawkes, Atlas of Ancient Archeology”, 1974.) istiće:

“Copan je jedan od najljepših središta Maja, čuven po svojim skulpturama i hijeroglifima. Objekti su izgrađeni tokom Klasičnog perioda. Posljednja stela u Copan-u nosi kao datum godinu 800. nakon čega je grad napušten. Jezgro grada se sastoji od Akropolisa u kome su igrališta, terase i hramovi. Hram broj 26 je poznat po svojih 2500 individualnih glifa koji još nisu dešifrirani. Neki od njih su pogrešno vraćeni na mjesta 1930-ih godina prilikom rekonstrukcije. Sjeverno od hijeroglifskih stepenica je igralište sa uklesanim glavama papiga u gornjim dijelovima igrališta. Ispod ovog se nalazi ranije igralište, a ispod njega još jedno, još starije. Na glavnom trgu su skulpture oltara i stele, većina iz VII I VIII stoljeća. Fini kvalitet i reljefnost, sklonost prema detaljima su karakteristike umjetnosti Copan-a.”

Trodimenzionalna umjetnost u kamenu, Copan, Honduras

Jonathan Norton Leonard u svojoj “Drevnoj Americi” (Jonathan Norton Leonard, Ancient America, 1967.) nastavlja u istom stilu:

“Copan je, smješten u visoravnima Hondurasa, bio dobro uređeni centar intelektualnog života, posvećen umjetnosti, nauci i svetim igrama. Čak i u intelektualno orijentiranoj civilizaciji Maja, grad Copan se isticao kao kulturni centar. Simboli uklesani u kamenu ukazuju da su se ovdje održavale konferencije o matematici i kalendarima. Ovo nalazište obiluje izvanredno isklesanim statuama sa kompleksnim astronomskim zapažanjima i hijeroglifima za koje arheolozi vjeruju da govore o povijesti grada. Stanovnici Copan-a nisu bili samo astronomi i kipari. Na popločanom igralištu ogledali su se u igri sa loptom popularnom u doba Maja širom Centralne Amerike. Međutim, mnoge igre su bile religijske prirode, a svećenici su prognozirali budućnost iz rezultata utakmica.”

Bračni par Natascha Norton i Mark Whatmore u svojoj knjizi “Centralna Amerika” (Cadogan Guides, Central America, 1993.) istiću slijedeće detalje:

“Kada su Španjolci stigli, grad je bio napušten skoro tisuću godina. Mjerilo Copan-ovog političkog značenja je i postojanje posebnog glifa za grad još od 564. godine. Više od 200 godina Copan je imao vlast u ovoj regiji dok se 737. godine lider Quirigua-e, Cauac Sky, nije pobunio. Platforme hramova u Copan-u nisu impresivne kao u Tikal-u, ali zato oduševljava umjetnost koja ih ukrašava. Hijeroglifske stepenice su jedinstvene u svijetu Maja; od 2500 glifa većina nije dešifrirana do danas. Sjeverno od stepenica je igralište, najsavršenije očuvano ove vrste. Utakmice su bile bespoštedne, rivali su igrali za život. Teška gumena lopta nije smjela biti udarana sa rukama, nogama ili glavom, već ostalim dijelovima tijela. Niže igrališta je niz stela tako detaljno obrađenih da se prepoznaju detalji vladara Maja. Kada ih je vidio britanski diplomata John Lloyd Stephens 1839. bio je toliko impresioniran da je kupio čitav arheološki park za 50 dolara. Nesumnjivo da je želio sve poslati brodom u Englesku, ali na sreću nije.”

Na prvi pogled, ovi izvori – stručni, naučni i turistički – izgledaju ozbiljni i informativni.

Istina je, opisali su grad kao nešto izvanredno i neočekivano. Govore o umjetničkim uzletima Maja. Čak i o posebnim astronomskim znanjima za koje se ne zna kako su ih mogli tako precizno izračunavati. Onda će spomenuti ratove, žrtvovanja, igre, kolaps civilizacije…

Ali, ako se neko malo dublje zamisli, prepozna da svi ovi izvori ipak ostaju na površini, ne dajući glavne odgovore. Odakle Maje u ovim džunglama? Koja je stvarna svrha kamenih monumenata? Čemu je služilo tako napredno svemirsko znanje?

Stadion za 30 000 ljudi, Copan, Honduras

Pošto smo na ova pitanja odgovorili u ranijih nekoliko postova, vrijeme je da polako napuštamo Honduras i krenemo u Guatemalu. I vratimo se u vrijeme sadašnje.

Od svih današnjih Centralnoameričkih melodrama, putovanje “kokošjim” autobusom je najupečatljivije.

Prašnjava ulica sa nekoliko autobusa i kombija upaljenih motora. Oko njih su motaju “autobusni pozivari”. Svaki ima za zadatak da napuni svoj autobus. Žurno se kreću po “terminalu” stvarajući osjećaj hitnosti. Njihovi prioriteti su jasni: nije važno tko si i gdje ideš, ali moraš biti ubačen u njegov autobus. Putnici polako ulaze u autobus bez voznog reda. Destinacija se zna, a kada će se stići, to… će se tek vidjeti. (Mislim da je mnogima od Vas sada u misli došao bus iz filma "Tko to tamo pjeva".)